»Jedno od zadovoljstava divljaka«, odgovara jetko Klej. Još uvek ga peče misao da je sve iz njegovog doba zaboravljeno. Pomoću naših dela mi smo sami sebe određivali – razmišlja on u sebi. Kontinuitet u razvoju kulture omogućavao nam je, praktično, da budemo ljudska bića. A sada, svaki kontinuitet je prekinut. Izgubili smo našu besmrtnost. Mogli smo tokom vremena dobiti tri glave, i visinu od deset metara, i kožu nam je mogla prekriti plava krljušt – sve dok Homer, Mikelanđelo i Sofokle žive, živo je i čovečanstvo. A oni su nestali. Da smo postali čak i kugle zelenog plamena, crvenkasti lišaj što se hvata po stenama, ili svetleći kotur žice – a da pamtimo ko smo bili – još uvek bismo bili ljudi. Obraća se Hanmeru: »Kada smo ono ranije ti i ja leteli kroz svemir, kako smo to bili postigli?«
»Rastvorili smo se. I uzneli.«
»Kako?«
»Rastvaranjem. Uznošenjem.«
»To nije odgovor.«
»Bolji ti ne mogu dati.«
»To je nešto što vi radite potpuno prirodno? Kao disanje? Kao hodanje?«
»Da.«
»Pa vi ste onda postali bogovi«, kaže Klej. »Sve mogućnosti su vam otvorene. Odzujite do Plutona kad zaželite. Ako vam se prohte, promenite pol. Živite večno, ili barem toliko dugo koliko vam je volja. Ako se zaželite muzike, svaki od vas u tome može da nadmaši Baha. Možete da razmišljate poput Njutna, slikate kao El Greko, pišete kao Šekspir – ako vam se samo hoće. Svaki trenutak vašeg života je simfonija boja i oblika i materije. Bogovi. Uspeli ste da postanete bogovi.« Klej se smeje. »A mi smo toliki trud u to ulagali. Mislim, uspeli smo uz pomoć letelica da poletimo, stigli smo i do drugih planeta, ukrotili smo elektricitet, prenosili sliku i zvuk na daljinu, lečili bolesti, razbijali atomska jezgra. Konačno, šta smo bili, bili smo dobri. S obzirom na to
»Da li ste zbilja imali takav pojam?« sa istinskom znatiželjom u glasu zapita Hanmer. »To, da je zlo ako se postigne suviše?«
»Da, imali smo.«
»Odvratni mit, koga su stvorile kukavice?«
»Plemenita zamisao, ponikla u najdubljim umovima naše rase.«
»Ne«, Hanmer je uporan. »Ko bi mogao da odbrani jednu takvu ideju? Ko je mogao da se odrekne izazova koji se kriju u ljudskoj sudbini?«
»Mi smo živeli«, Klej se trudi da mu objasni, »u napetosti između stremljenja ka sve višim ciljevima i straha da se ipak ne uspnemo previsoko. I mi smo nastavili da stremimo ka gore, da se sve više i više uspinjemo, mada nas je pri tom strah gušio. I, postali smo bogovi. Postali smo