A nije ni čudo — celog veka si radio sa glupacima... I tu Redrik zamisli, kakvo lice mora da je napravio Lešinar kad je čuo da je to Artur, lepi Arči, njegov rođeni sin... da je u Zonu sa Riđim po njegove, Lešinareve, noge otišao ne neki balavac kojeg se može usput izgubiti, nego njegov rođeni sin, njegov život, njegov ponos... I, zamislivši Barbridževo lice, Redrik se zlobno nasmejao, a kada se Artur, iznenađen, osvrnuo, on mu mahnu rukom: nastavi, nastavi! — smejući se i dalje. A onda opet u sećanju, kao na ekranu, odvratne njuške... Trebalo bi promeniti sve. Ne jedan ili dva života, ne jednu ili dve sudbine, već svaki šraf ovog prokletog pokvarenog sveta trebalo bi promeniti...
Artur se zaustavio na strmoj padini rudokopa, zaustavio se i zamro, izbečivši oči i isteglivši dugački vrat. Redrik priđe i stade pored njega, ali nije pratio Arturov pogled.
Pravo pred njima u duboku jamu površinskog kopa vodio je put kojim su se pre mnogo godina spuštali guseničari i teški kamioni. Desno je bila zaslepljujuće bela od sunca kosina, a levo je ta kosina bila neravna i u gomili kamenja i tucanika tamo je stajao nakrenuti bager, ogromna kašika je pala i zarila se u ivicu puta. I, kao što se moglo i očekivati, ništa više se nije videlo, osim što su pored bagera sa stenovitih ivica padine visile crne uvijene ledenice, kao debela spletena užad, i mnoštvo crnih mrlja videlo se u prašini, kao da su po njoj prosuli mastilo. To je sve, što je od njih ostalo — čak se ne može ni reći, koliko ih je tu bilo. Možda je svaka mrlja — jedan čovek, jedna želja Lešinara Barbridža. Eno ona — to je kad se Lešinar živ i zdrav vratio iz podruma stare fabrike. A ona, malo dalje — to je Lešinar bez teškoća izneo iz Zone «živi magnet». Ona crna ledenica — to bi mogla biti lepotica Dina Barbridž, toliko nenalik ocu i majci. A ona mrlja — takođe drukčiji i od oca i od majke Artur Barbridž, lepi Arči, očev ponos...
— Uspeli smo! — uzviknuo je Artur. — Mister Šuharte, ipak smo uspeli, a?
On se razdragano nasmejao, čučnuo i obema rukama zabubnjao po tlu. Slepljeni pramen kose na njegovoj glavi ljuljao se i tresao smešno i ružno, otpadalo je sa njega sasušeno blato. I tek tad je Redrik podigao glavu i pogledao kuglu. Oprezno. Plašljivo. Sa tajnim strahom da to neće biti ono što je očekivao — doneće mu razočaranje, izazvaće sumnju, baciće ga s neba, na koje je uspeo da se popne kroz svu onu prljavštinu...
Kugla nije bila zlatna, već pre bakarna, crvenkasta, potpuno glatka, i mutno je pobleskivala na suncu. Ležala je ispod suprotnog obronka rudokopa, zgodno smeštena među gomilama slegnute rudače, i čak se odavde videlo kako je masivna i kako je utonula u zemlju.
U njoj nije bilo ničeg što bi razočaravalo ili izazivalo sumnju, ali takođe i ničeg što bi ulivalo nadu. Iz nekog neodređenog razloga je pomislio da ona mora biti šuplja i da je sigurno topla od sunca. Međutim, kugla očigledno nije sijala iznutra i očigledno nije mogla da lebdi i pleše u vazduhu, kao što se moglo čuti u pričama o njoj. Kugla je ležala tamo gde je pala. Možda je ispala iz nekog ogromnog džepa ili se otkotrljala i zagubila u igri nekakvih divova; ona nije bila postavljena ovde nego je prosto ležala, baš kao «prazne kutije», «narukvice», «baterije» i drugo smeće koje je ostalo na zemlji posle Posete.
Istovremeno, u njoj je ipak nečeg bilo, i čim duže ju je Redrik gledao postajalo mu je jasnije da mu je prijatno da je gleda i da oseća želju da joj priđe, opipa je, pređe rukom po njenoj površini; odnekud se javi misao da bi sigurno bilo lepo sesti pored nje, a još lepše — nasloniti se leđima o nju, zabaciti glavu i, zatvorivši oči, utonuti u misli, u sećanja, ili prosto zadremati, otpočinuti...
Artur je poskočio, povukao patent na jakni, svukao ju je i bacio pod noge, podigavši oblačić bele prašine. Nešto je vikao, pravio grimase i mahao rukama, onda je stavio ruke na leđa i zaplesao i najzad pojurio, presrećan, putem nadole u rudokop. Nije više ni pogledao na Redrika, zaboravio je i na njega i na sve na svetu — jurio je da ispuni svoje želje, sitne želje tihog i finog školarca, balavca koji u životu nije video nikakav novac osim takozvani džeparac, klinca koji je dobijao batine ako bi se po povratku kući od njega osećao alkohol, a od kojeg su hteli da naprave čuvenog advokata, u perspektivi — ministra, a u najdaljoj perspektivi, naravno — predsednika... Redrik je, škiljeći upaljenim očima zbog zaslepljujućeg sunca, ćutke gledao za njim. Bio je miran i hladan, znao je šta će se sad desiti i znao je da će morati da skrene pogled, ali zasad se još moglo gledati i on je gledao, ne osećajući ništa naročito, jedino što mu se negde duboko unutra pokrenuo neki crvić i zavrteo šiljatom glavicom.