— Bar malo da se umijemo... Sve se zalepilo.
Redrik je ćutke čekao. Artur ga beznadno pogleda, klimne i zakorači, ali se odmah zaustavi.
— Ranac — rekao je. — Zaboravili ste ranac, mister Šuharte.
— Napred! — naredio je Redrik.
Nije hteo da objašnjava, nije hteo da laže, a i zašto bi? Artur će ići i ovako. Šta mu je drugo ostalo I Artur je pošao. Zateturao se, pogrbljen, vukući noge, pokušavajući da skine sa lica potpuno skorelu prljavštinu, postavši mali, jadan, kao pokislo napušteno kuče. Redrik je krenuo za njim i čim je izišao iz senke sunce ga je zaslepilo, i on je zaklonio oči dlanom, žaleći što nije poneo tamne naočare.
Od svakog koraka dizao se oblačić bele prašine, prašina je padala na čizme i neizdrživo smrdela — ne, to je od Artura zaudaralo, prosto se nije moglo ići za njim. Tek na kraju Redrik shvati da smrad dolazi najviše od njega samog. Smrad je bio odvratan, ali nekako poznat — to je bio onaj smrad koji je ispunjavao ulice grada u danima kad ga je severac donosio od fabričkih dimnjaka. A dopirao je i od oca, kad bi se ovaj vratio sa posla, ogroman, mračan, sa pocrvenelim jarosnim očima, i Redrik bi se žurno zavlačio u najdalji ugao i gledao odatle kako otac skida i baca u majčine ruke prljavu jaknu, kako svlači sa ogromnih nogu ogromne iznošene čizme, gura ih pod vešalicu i samo u čarapama šljapka u kupatilo pod tuš i tamo dugo hukće, bučno se pljuska po golom telu, lupa u kupatilu, gunđa nešto za sebe, a onda se prodere na sav glas: «Marija! Da nisi zaspala?!» Morao je sačekati dok se otac okupa, sedne za sto gde ga već čeka flaša, duboki tanjir sa gustom supom i konzerva kečapa, sačekati da pojede supu i prihvati se mesa sa pasuljem, i tek onda je mogao izići iz svog ćoška, uspentrati mu se na kolena i pitati kojeg majstora i kojeg inženjera je danas udavio u sumpornoj kiselini...
Sve unaokolo je bilo vrelo od sunca, vrućina i umor stvarali su mu vrtoglavicu, opečena koža se zatezala i pucala, i činilo mu se da kroz nesvesticu koja ga savladava ona viče i moli za mirovanje, vodu, svežinu. Uspomene zatrte do neprepoznatljivosti budile su se u umornom mozgu, kotrljale su se jedna preko druge, zaklanjale jedna drugu, mešale se jedna sa drugom, mešale se sa belom užarenom stvarnošću koja mu je treperila pred poluzatvorenim očima, i sve su bile gorke, i sve su izazivale jad ili mržnju. Pokušavao je da se umeša u taj haos, nastojao je da izvuče iz prošlosti neku prijatnu sliku, osećanje nežnosti ili radosti, izvlačio je iz dubina pamćenja sveže nasmejano lice Gute, još kao devojke, željene i nedodirljive, i ono se pojavilo na tren, ali se odmah počelo i gubiti pod rđom, izobličilo se i preobrazilo u jadno, obraslo grubom crvenkastom dlakom lice Majmunčice; prisiljavao se da dozove u sećanje Kirila punog optimizma, njegove brze, samouverene pokrete, njegov smeh, glas koji je obećavao neviđena predivna mesta i vremena, i Kiril se pojavljivao pred njim, a onda bi blesnula na suncu srebrnasta paučina i više nama Kirila a u Redrikovo lice zure bez treptanja anđeoske oči Promuklog Hjua, i njegova krupna bleda šaka odmerava porculanski kontejner... Nekakve mračne sile u njegovoj svesti lako su savladavale barijeru volje i uništavale ono malo lepog što je zadržalo njegovo sećanje, i već mu se činilo da uopšte ničeg lepog nije ni bilo, već samo odvratne, prljave njuške...
I sve vreme dok su se rojile te uspomene on je ostajao stalker. Ne razmišljajući, ne pamteći, nesvestan toga u potpunosti, on je ipak zapažao da sleva, na sigurnoj udaljenosti, nad gomilom starih dasaka, lebdi jedan «veseli duh», ali miran, istrošen, sasvim bezopasan; a zdesna je dunuo laki vetrić i posle još nekoliko koraka bio je siguran da je to ravna, višekraka kao morska zvezda «vetrometina» — daleko, isto bezopasno — a u njenom centru spljeskana ptica, retka stvar, ptice retko zaleću u Zonu; pa kako pored staze leže dve bačene «prazne kutije» — očigledno, Lešinar ih je bacio u povratku, strah je nadvladao pohlepu... Sve je to Redrik zapažao i trebalo je da pogrbljeni Artur samo na korak skrene sa pravca — Redrikova usta su se sama od sebe otvarala i uzvik upozorenja je sam od sebe izletao iz njih. Mašina, pomislio je. Napravili ste mašinu od mene... A stene na ivici rudokopa bile su sve bliže i već su se mogle videti neobične šare od rđe na crvenom krovu kabine bagera.
Glup si ti, Barbridžu, mislio je Redrik. Lukav a glup. Kako to da si mi poverovao? Pa poznaješ me odmalena, trebalo bi da me znaš bolje od mene samog. Ostario si, eto šta. Oglupaveo.