— I koliko sve to traje?
— Kako kad. Nekad tri dana, nekad i celu nedelju.
— I koliko to zadovoljstvo košta? — upitao je Nunan, misleći na nešto sasvim drugo.
Koščati mu je nešto odgovorio; Nunan ga nije slušao. Evo gde je rupa, mislio je. Nekoliko dana... i nekoliko noći. U tim uslovima niko ne može stalno držati na oku Barbridža, čak ni ako mu je to zadatak. Ali opet nije jasno. Tamo je klisura, a on je invalid... Ne, ima tu još nešto...
— Ko je od lokalnih stalno tamo?
— Od lokalnih? Pa rekao sam — uglavnom omladina. Halevi, Ražba... Onda Petlić, pa onaj Cmig... Ide i Maltežanin. Veselo društvo. Oni sve to zovu «nedeljna škola». Kažu: hoćemo li u «nedeljnu školu»? A uglavnom prate sredovačne turistkinje. I dobro zarađuju tako. Dođe neki bakutaner iz Evrope...
— «Nedeljna škola» — ponovio je Nunan.
Iznenada mu se javila neobična misao. Škola. Ustao je.
— Dobro — rekao je. — Bog s vama i vašim izletima. To se mene ne tiče. Ali da znaš: Lešinar dobija robu, a to me se već tiče, druškane. To mi ne možemo ostaviti tako. Traži, Koščati, traži, ili ću te škartirati. Odakle mu roba, ko mu donosi — saznaj tačno i ponudi dvadeset posto više nego on.
Jasno?
— Jasno, šefe! — Koščati je takođe odmah ustao i stajao u stavu mirno. Na okrvavljenoj njušci — odanost.
— Ma mrdni se! Mućni malo glavom, životinjo! — proderao se odjednom Nunan i izišao.
U holu za šankom Nunan je bez žurbe ispio svoj aperitiv, popričao sa Madam o padu morala, nagovestio da će uskoro proširiti ovaj posao i, spustivši glas radi veće važnosti, predložio šta da se uradi sa Benijem: ostario je, ogluveo, reakcija mu je spora, ne stiže kao pre... Bilo je već šest sati, bio je gladan, ali mozgom mu se sve vrtela, svrdlala čudna misao koja nije bila ni sa čim spojiva i istovremeno je mnogo toga mogla da objasni. Uostalom, i ovako se koješta razjasnilo, spao je sa ovog slučaja veo misterije, ostala je samo ljutnja na sebe što nije ranije pomislio na takvu mogućnost, ali nije to bilo glavno, glavna je bila ona ideja koja mu nije davala mira.
Oprostivši se od Madam i stegnuvši ruku Beniju, Nunan se odvezao pravo u «Boržč».
Nevolja je u tome, mislio je, što mi prosto ne primećujemo kako prolaze godine. Tačnije, kako se sve menja. Mi znamo da se sve menja, od detinjstva nas uče da se sve menja, mnogo puta smo videli sopstvenim očima kako se sve menja, i u isto vreme potpuno smo nesposobni da ulovimo onaj trenutak kada se događa promena, ili tražimo promenu na pogrešnom mestu. Evo, već su se pojavili novi stalkeri opremljeni kibernetikom. Stari stalker je bio prljav i mračan čovek koji je sa životinjskom upornošću, milimetar po milimetar, puzao kroz Zonu tražeći svoje blago. A novi stalker je kicoš sa kravatom, inženjer, sedi negde kilometar od Zone, u ustima mu cigareta, pored ruke čaša sa pićem, sedi tako i gleda u ekran. Gospodin sa platom. Sasvim logična slika. Toliko logična da ostale mogućnosti ni ne padaju na pamet. A ima ih — «nedeljna škola», na primer.
I odjednom, reklo bi se — iz čistog mira, obuze ga očajanje. Sve je to bilo uzaludno. Bože moj, pomislio je, pa to što mi radimo ništa ne vredi! Ne možemo ih zaustaviti, ne možemo ništa!
Ništa ne može da zadrži tu bujicu, pomislio je sa užasom. I ne zato, što mi loše radimo, ili što su oni lukaviji i pametniji od nas. Jednostavno, takav nam je svet. I takav je čovek u tom svetu. Da nije bilo Posete — bilo bi nešto drugo. Svinja će već naći blato da se uvalja u njega...
U «Boržču» je bilo mnogo sveta i prijatno je mirisalo. «Boržč» se takođe mnogo izmenio — ni plesača, ni pijanki. Imalin više ne navraća ovamo. Redrik Šuhart je, možda, zavukao ovamo svoj rošavi nos, namrštio se i otišao. Ernest je još uvek u zatvoru, posao vodi njegova žena. Došla je na svoje: solidni stalni gosti, čitav Institut dolazi ovamo na ručak, pa i stariji oficiri — prijatni separei, dobra i ne skupa jela, najbolje pivo. Sasvim ugodan restorančić.
U jednom od separea Nunan ugleda Valentina Pilmana. Nobelovac je sedeo za šoljom kafe i čitao časopis presavijen napola. Nunan je prišao.
— Mogu li da vam se pridružim? — upitao je.
Valentin je podigao svoje crne naočare u pravcu Nunana.
— A! — rekao je — Izvolite.
— Samo da operem ruke — rekao je Nunan, setivši se onog čira.
On je ovde bio stari gost i, kada se vratio i seo preko puta Valentina, na stolu je već bio mali mangal sa šuraskoom koji se dimio i visoka čaša sa pivom — ni hladnim, ni toplim, baš onakvim kakvo je on voleo. Valentin je spustio časopis i srknuo kafu.
— Slušajte, Valentine — rekao je Nunan, režući parče mesa — šta vi mislite, kako će se sve ovo završiti?
— Na šta mislite?
— Pa ovo — Poseta, Zone, stalkeri, vojno-industrijski kompleksi... Kako bi se sve to moglo završiti?
Valentin je dugo gledao u njega slepim crnim staklima. Onda je upalio cigaretu i rekao:
— Za koga konkretno?
— Pa, recimo, za naš deo planete.