— Da nastavimo naš mali ispit — rekao je Lemhen, povukao zavesu i pogledao kroz prozor. — Pada — izjavio je. — Baš dobro. — Pustio je zavesu, zabacio se u fotelji i, gledajući u plafon, upitao: — Šta je sa našim starim Barbridžem?
— Barbridž? Lešinar Barbridž je pod stalnom prismotrom. Invalid, materijalno obezbeđen. Sa Zonom više nikakve veze. Vlasnik četiri bara, plesne škole i agencije za organizovanje izleta oficira garnizona i turista. Ćerka, Dina, vodi nestalan život. Sin, Artur, tek što je završio prava na koledžu.
Gospodin Lemhen je zadovoljno klimnuo.
— Sažeto i jasno — pohvalio je Nunana. — A šta radi Kreon Maltežanin?
— Jedan iz malog broja aktivnih stalkera. Bio je povezan sa grupom «Kvazimodo», a sad polako prodaje svoj plen Institutu preko mene. Držim ga na slobodi — jednom će se neko upecati na njega. Istina, u poslednje vreme mnogo pije i ne verujem da će još dugo.
— Kontakti sa Barbridžem?
— Udvara se Dini. Bez uspeha.
— Vrlo dobro — rekao je gospodin Lemhen. — A šta se čuje o Riđem Šuhartu?
— Pre mesec dana izišao iz zatvora. Materijalno obezbeđen. Pokušao je da emigrira, ali... — Nunan je poćutao. — Ukratko, porodični problemi. Njemu sad nije do Zone.
— Je li to sve?
— To je sve.
— Nije baš mnogo — rekao je gospodin Lemhen. — A kako stoje stvari sa Lakijem Karterom?
— On već više godina nije stalker. Trguje polovnim automobilima. Osim toga, ima radionicu, preuređuje automobile za pogon na «etake». Četvoro dece, žena umrla pre godinu dana. Izdržava taštu.
Lemhen je klimnuo.
— Jesam li zaboravio nekog od starih? — dobrodušno je upitao.
— Zaboravili ste Džonatana Majlsa po nadimku Kaktus. Trenutno je u bolnici, umire od raka.
I zaboravili ste Imalina...
— Da-da-da; šta je sa Imalinom?
— Kod njega je sve po starom — rekao je Nunan. — Ima grupu od tri čoveka. Nedeljama borave u Zoni i uništavaju na licu mesta sve što nađu. A njegovo društvo Anđela-Ratnika se raspalo...
— Zašto?
— Pa, kao što znate, oni su se bavili prikupljanjem plena, kojeg je Imalin onda vraćao u Zoni.
Đavolovo đavolu. Sad više nema šta da se prikuplja, a osim toga, novi direktor ogranka natovario im je na vrat policiju.
— Jasno — rekao je gospodin Lemhen. — A mladi?
— Mladi... dolaze i odlaze. Ima pet-šest iskusnijih, ali u poslednje vreme nemaju kome da prodaju plen i ne znaju šta će. Ja ih polako vrbujem... Rekao bih, šefe, da je sa stalkerstvom u mojoj Zoni praktično svršeno. Stariji su gotovi, mladi ne znaju da rade a i profesija više nije prestižna kao nekad. A došlo je i vreme tehnike, automatskih stalkera.
— Da, čuo sam o tome — rekao je gospodin Lemhen. — Samo što ti automati zasad ne mogu da isplate ni utrošenu energiju. Ili ja, možda, grešim?
— To je pitanje vremena. Uskoro će biti isplativi.
— Kad?
— Kroz pet-šest godina...
Gospodin Lemhen je opet klimnuo.
— Vi sigurno i ne znate da je i protivnik počeo da koristi automatske stalkere?
— U mojoj Zoni? — trgnuo se Nunan.
— I u vašoj takođe. Kod vas im je baza u Reksopolisu, odakle prebacuju opremu helikopterima preko planine u Zmijski klanac, na Crno jezero, do podnožja vrha Bolder...
— Ali to je periferija — rekao je Nunan nepoverljivo. — Tamo nema ničeg, šta mogu tamo da nađu?
— Malo, vrlo malo. Ali ipak nalaze. Uostalom, to sam ja samo onako, to nije važno... Dakle, da rezimiramo. Stalkera-profecionalaca u Harmontu gotovo da više i nema. Oni koji su ostali više ne rade u Zoni. Omladina je nevešta i delimično zavrbovana. Vaš protivnik je razbijen, odbačen, pritajio se negde i liže rane. Plena nema, a kad se i pojavi, nema kupaca za njega. Nelegalnog iznošenja materijala iz harmontske Zone u protekla tri meseca nema. Je li tako?
Nunan je ćutao. Evo, sad će, mislio je. Sad će me tresnuti nečim po glavi. Ali gde je rupa? I to, očigledno, nije mala rupa. Hajde, hajde, matori veštac. Ne muči me više...
— Ne čujem odgovor — rekao je gospodin Lemhen i prineo dlan zbrčkanom dlakavom uvetu.
— Dobro, šefe — mračno je rekao Nunan. — Dosta je. Skuvali ste me i ispekli, možete me izneti na sto.
Gospodin Lemhen je neodređeno šmrknuo.
— Ja prosto ne znam šta da vam kažem — rekao je sa neočekivanom jarošću. — Uvlačite se pretpostavljenima, a kako je meni bilo, kad su prekjuče... — on se odjednom prekinuo, ustao i pošao preko kabineta do sefa. — Ukratko, za poslednja dva meseca, samo po našim podacima, protivničke grupe su iz raznih Zona dobile više od šest hiljada jedinica materijala. — On se zaustavio kod sefa, prešao rukom po njegovoj ukrašenoj bočnoj stranici i naglo se okrenuo prema Nunanu. — Prestanite da se zavaravate! — proderao se. — Tragovi Barbridža! Tragovi Maltežanina! Tragovi Nosonje Ben— Halevija, kojeg niste ni smatrali za potrebno da spomenete! Tragovi Gereša i Patuljka Cmiga! Eto kako vi vrbujete vašu omladinu! «Narukvice»! «Igle»! «Beli zvrkovi»! I ne samo to — još i nekakve «Račje oči», nekakvi «Pseći praporci», «Gromsalvete» i đavo bi ga znao šta još sve! — On se opet prekinuo, vratio se u fotelju, spojio prste kao ranije i učtivo upitao: — Šta mislite o tome, Ričarde?