Koščati je, stupajući kao da ima ravne tabane, brzo otišao do vrata, okrenuo ključ i vratio se do stola. Kao neka čupava planina dizao se nad Nunanom i odano gledao u njega. A i Nunan je njega gledao, škiljeći. Odjednom se setio, da je pravo ime Kaćuše Koščatog — Rafael. Koščatim su ga prozvali zbog ogromnih koščatih šaka, plavkasto-crvenih i golih, koje su štrčale iz maljavih članaka kao iz manžeta. A nadimak Kaćuša on je dao sam sebi uveren da je to tradicionalno ime mongolskih careva. Rafael. Pa lepo, Rafaele, da počnemo.
— Kako ide posao? — upitao je prijateljski.
— Sve je u redu, šefe — brzo je odgovorio Koščati Rafael.
— Jesi li sredio u komandaturi onaj slučaj?
— Potrošio sam sto pedeset, ali svi su zadovoljni.
— Tih sto pedeset ide na tvoj račun — rekao je Nunan. — Sam si kriv, prijatelju. Trebalo je da paziš.
Koščati je napravio nesrećno lice i pokorno raširio ruke.
— Trebalo bi promeniti parket u holu — rekao je Nunan.
— Biće urađeno.
Nunan je poćutao, napućivši usne.
— Ima li robe? — upitao je, spustivši glas.
— Ima malo — odgovorio je Koščati, takođe tiše.
— Pokaži mi.
Koščati je brzo otišao do sefa, izvadio zavežljaj, stavio ga na sto pred Nunana i razmotao.
Nunan je jednim prstom pročeprkao po gomilici «crnih kapljica», uzeo «narukvicu», pogledao je sa svih strana i vratio.
— Je l’ to sve? — upitao je.
— Kad ne nose... — vinovničkim glasom odgovori Koščati.
— Ne nose... — ponovio je Nunan. Onda je pažljivo nanišanio i iz sve snage šutnuo vrhom cipele Koščatog u koleno. Ovaj je jauknuo, sagnuo se da se uhvati za udareno mesto, ali se odmah ispravio i stao u stavu mirno. Onda je Nunan skočio, odgurnuo fotelju, ščepao Koščatog za kragnu i krenuo na njega, udarajući ga nogom, kolutajući očima i psujući. Koščati je jaukao, dizao glavu kao uplašeni konj i uzmicao od Nunana dok nije pao na kauč.
— Sediš na dve stolice, gade? — šištao je Nunan u oči pobelele od straha. — Lešinar pliva u robi, a ti mi donosiš nekakve tričarije?... — On je zamahnuo i udario Koščatog po licu, gledajući da zakači nos sa čirem. — Istrunućeš u zatvoru! Valjaćeš se u sopstvenim govnima!... Suvim hlebom ću te hraniti... Zažalićeš kad si se rodio! — Opet je zamahnuo i udario pesnicom u čir. — Otkud Barbridžu roba? Zašto je nose njemu a ne tebi? Ko mu je donosi? Zašto ja o tome ništa ne znam? I za koga radiš ti, svinjo dlakava? Odgovaraj!
Koščati je nemo otvarao i zatvarao usta. Nunan ga je najzad pustio, vratio se u fotelju i digao noge na sto.
— Pa?
Koščati je ušmrknuo krv iz nosa i rekao:
— Šefe, časna reč... Kakva roba kod Lešinara? Pa nema on nikakve robe. Danas niko nema robe...
— Hoćeš da kažeš da sam ja to izmislio? — ljubazno je upitao Nunan, skidajući noge sa stola.
— Ma ne, šefe... Časna reč... — zabrzao je Koščati. — Nije mi ni na kraj pameti...
— Ja ću tebe da izbacim iz posla — mračno je rekao Nunan. — Nisi više nizašta. Koji ćeš mi takav? Takvih, kao ti, mogu na ulici da nađem koliko hoću. A za posao mi treba pravi čovek.
— Sačekajte malo, šefe — razložno je rekao Koščati, razmazujući krv po licu. — Šta ste odmah tako skočili na mene?... Dajte da razmislimo... — Oprezno je dodirnuo čir vrhom prsta. — Kažete, Barbridž ima mnogo robe? Ne znam. Ja se izvinjavam, ali to vam je neko slagao. Niko sad nema robe. U Zonu idu sami balavci i ne vraćaju se iz nje. Ne, šefe, neko vas je prevario...
Nunan ga je gledao ispod oka. Činilo se da Koščati stvarno ništa ne zna. A nije mu ni bilo u interesu da laže — sa Lešinarem Barbridžem niko se još nije ovajdio.
— Oni izleti — je l’ se to isplati? — upitao je.
— Izleti? Ne naročito. Ne možeš se obogatiti od toga. U gradu uopšte više nama posla koji se puno isplati...
— A gde se ti izleti priređuju?
— Gde se priređuju? Pa, na raznim mestima. Kod Bele planine, na Vrućim izvorima, na jezerima...
— A kakvi su mu klijenti?
— Kakvi su mu klijenti? — Koščati je šmrknuo, zatreptao i rekao ubeđeno: — Šefe, ako ste hteli time da se pozabavite — bolje nemojte. Lešinara na ovome nećete uhvatiti.
— A zašto?
— Lešinarovi klijeni su: prvo — plavi šlemovi — Koščati je počeo da nabraja na prste — drugo — oficiri iz komandature i, na kraju, turisti iz «Metropola», «Belog ljiljana» i «Posetioca»... A onda, on već ima dobru reklamu, lokalni momci takođe idu kod njega... Časna reče, šefe, tu nećete ništa naći.
Za devojke nam plaća — onako, nije puno...
— Znači, i Harmontovci idu onamo?
— Uglavnom omladina.
— I šta se događa na tim izletima?
— Šta se događa? Pa, prvo odemo tamo autobusima. Tamo su već šatori, bife, muzika... Onda se zabavlja kako ko voli. Oficiri su više sa devojkama a turisti idu da vide Zonu — ako su kod Vrućih izvora, odande im je Zona nadohvat ruke, odmah iza Sumporne klisure... Lešinar je onamo nabacao gole konjske kosti, pa oni sad gledaju na dvoglede...
— A lokalni momci?
— Lokalni? Njih to, naravno, ne zanima. Tako, zabavljaju se... kako ko ume.
— A Barbridž?
— Šta Barbridž? Kako svi, tako i Barbridž...
— A ti?
— A šta ja? Kako svi, tako i ja. Pazim, da ne preteraju sa devojkama... i... eto, tako... Kao i svi, uglavnom.