— Aha — rekao je on, ne dižući pogled. — Tačnost je vrlina kraljeva. Zdravo, mali moj.
Završio je sa odsecanjem vrha cigare, uzeoje obema rukama, podigao je do nosa i stao je njuškati levo-desno.
— A gde je naš dobri stari Barbridž? — upitao je i podigao oči. Oči su mu bile plave, prozračne, anđeoske.
Redrik je stavio tašnu na kauč, seo i izvadio cigarete.
— Barbridž neće doći — rekao je.
— Dobri stari Barbridž — rekao je Promukli, uzeo cigaru sa dva prsta i oprezno je prineo ustima. — Starom Barbridžu su popustili nervi...
On je sve gledao Redrika nebeskoplavim očima i nije treptao. On nikad nije treptao. Vrata su se malo otvorila i u sobu je šmugnuo Mršavi.
— S kim ste to napolju razgovarali? — upitao je odmah sa praga.
— Dobar dan — ljubazno je rekao Redrik, tresući pepeo na pod.
Mršavi je gurnuo ruke u džepove, prišao, široko stupajući ogromnim stopalima iskošenim prema unutra i stao ispred Redrika.
— Pa stoput smo vam rekli — počeo je prekorno — da nema nikakvih kontakata pre susreta. A šta vi radite?
— Javljam se — rekao je Redrik. — A vi?
Promukli se nasmejao a Mršavi je iznervirano rekao:
— Da, da; dobar dan... — onda je prestao da svrdla Redrika prekornim pogledom i teško seo pored njega na kauč. — Pa ne sme se tako — rekao je. — Razumete? Ne sme se!
— Onda odredite mesto za sastanak negde gde nemam poznanike — rekao je Redrik.
— Dečko je u pravu — primetio je Promukli. — Naš propust... Ko vam je bio taj?
— Ričard Nunan — odgovorio je Redrik. — On je predstavnik nekih firmi koje dostavljaju opremu za Institut. Živi ovde, u hotelu.
— Eto, vidiš, kako je objašnjenje jednostavno — rekao je Promukli Mršavome, uzeo sa stola ogroman upaljač, dizajniran u obliku Statue slobode, sumnjičavo ga pogledao i vratio na sto.
— A gde je Barbridž? — upitao je Mršavi već sasvim opušteno.
— Barbridž je gotov — odgovori Redrik.
Ona dvojica se brzo pogledaše.
— Počivao u miru — rekao je Promukli nesigurko. — Ili, da nije uhapšen?
Neko vreme Redrik nije odgovarao; lagano je uvlačio dimove. Onda je bacio opušak na pod i rekao:
— Ne bojte se, sve je sređeno. U bolnici je.
— Sve je sređeno?! — Mršavi je nervozno skočio i otišao do prozora. — U kojoj bolnici?
— U kojoj treba. Ne bojte se — ponovio je Redrik. — Dajte da pređemo na posao; spava mi se.
— U kojoj tačno bolnici? — ljutito je upitao Mršavi.
— Sve sam vam rekao! — na isti način odgovori Redrik. Uzeo je tašnu. — Hoćemo li danas da obavimo posao ili nećemo?
— Hoćemo, hoćemo, mali moj — pomirljivo je rekao Promukli.
On je sa neočekivanom lakoćom ustao, brzo primakao Redriku stočić, jednim zamahom počistio sa njega gomilu novina i časopisa i seo preko puta, uprevši o kolena ružičaste maljave ruke.
— Da vidimo šta imate — rekao je.
Redrik je otvorio tašnu, izvadio spisak sa cenama i stavio ga na sto pred Promuklog. Ovaj ga je pogledao i noktom pomerio u stranu. Mršavi je preko njegovog ramena iščitavao spisak.
— To vam je račun — rekao je Redrik.
— Vidim — odazvao se Promukli. — Dajte da vidimo robu.
— Prvo pare — rekao je Redrik.
— Kakav vam je to «prsten»? — sumnjičavo je upitao Mršavi, pokazujući prstom u spisak preko ramena Promuklog.
Redrik je ćutao. Držao je otvorenu tašnu na kolenima i netremice gledao u plave anđeoske oči. Promukli se najzad osmehnuo.
— Stvarno ne znam zašto vas tako volim — rekao je. — I još neko kaže da nema ljubavi na prvi pogled! — uzdahnuo je teatralno. — File, prijatelju, kako to oni ovde kažu? Odbroj mu kupusa, pljuni zelembaće... i daj mi već jednom šibice! Vidiš... — zamahao je rukom sa još uvek nezapaljenom cigarom.
Mršavi Fil je progunđao nešto nerazgovetno, bacio mu kutiju i otišao u susednu sobu kroz vrata zastrta teškom zavesom. Čulo se kako on tamo s nekim ljutito govori spominjući mačku u džaku, a Promukli je, zapalivši najzad svoju cigaru, sve gledao pravo u Redrika sa osmehom na tankim bledim usnama i kao da je razmišljao o nečem. Redrik je, sa svoje strane, spustivši bradu na ivicu tašne, takođe zurio u njega i pazio da takođe ne trepće iako mu je pod kapcima gorela vatra i suze su mu izbijale na oči. Onda se Mršavi vratio, bacio na stolić dva svežnja novčanica u bankovnim papirnim omotima i, naduven, seo pored Redrika. Redrik je lenjo pružio ruku po novac, ali ga je Promukli zaustavio pokretom, skinuo one papirne trake sa svežnjeva i stavio ih u džep od pidžame.
— Sad može — rekao je.
Redrik je uzeo novac i, ne brojeći ga, gurnuo u unutrašnje džepove sakoa. Onda je počeo da vadi plen. Radio je to polako, omogućavajući ovoj dvojici da osmotre svaki predmet i pronađu ga na spisku. U sobi je bilo tiho, čulo se samo teško disanje Promuklog i tiho zveckanje iza zavese, kao da je neko u drugoj sobi udarao kašičicom o šolju.
Kad je Redrik najzad zatvorio i zaključao tašnu, Promukli ga je pogledao i upitao:
— A šta je sa glavnim?
— Ništa — odgovorio je Redrik. I dodao: — Zasad.
— Sviđa mi se to «zasad» — prijazno je rekao Promukli. — A tebi, File?
— Zavlačite nas, Šuharte — nezadovoljno je rekao Mršavi. — Dokle ćete nas zavlačiti?