— A ja? A mene? — povikala je Majmunčica protiskujući se među njih.
Morao se nagnuti još niže. Guta ga je gledala nepomično.
— Sitnica — rekao je on. — Ništa se ti ne brini. Telefoniraću ti.
Na stepeništu sprat niže Redrik ugleda krupnog čoveka u pidžami na štrafte. Čovek je otključao i otvorio vrata svog stana. Iz mračne unutrašnjosti pokuljao je topao i kiselkast miris.
Redrik se zaustavio i rekao:
— Dobro jutro.
Čovek je plašljivo pogledao preko snažnog ramena i nešto progunđao u odgovor.
— Vaša supruga je svraćala noćas — rekao je Redrik. — Kaže da mi nešto stružemo. To mora da je neki nesporazum.
— A šta se to mene tiče — rekao je čovek u pidžami.
— Moja žena je sinoć prala veš u mašini — nastavio je Redrik. — Ja se izvinjavam, ako vam je to smetalo.
— Pa ja ništa nisam ni rekao — odgovorio je čovek. — Molim lepo...
— Onda je sve u redu — rekao je Redrik.
On siđe, svrati u garažu, ostavi korpu sa rancem u ugao i preko nje staro automobilsko sedište, još jednom dobro sve pogleda i najzad iziđe na ulicu.
Nije morao ići daleko — dva bloka do trga, onda kroz park i još jedan blok do Centralne avenije. Pred «Metropolom» je, kao i obično, stajao red automobila blistajući lakom i niklom, lakeji u crvenim bluzama nosili su kofere, grupe po dvojica-trojica nekih stranaca solidnog izgleda razgovarali su i pušili na mermernom stepeništu. Redrik je odlučio da ne ulazi odmah. Seo je pod tendu malog kafea na drugoj strani ulice, poručio kafu i zapalio. Za stočićem pored sedela su tri oficira međunarodne policije u civilu; ćutke i žurno jeli su pečene kobasice na harmontski način i pili crno pivo iz visokih čaša. S druge strane, na desetak koraka, nekakav narednik je neraspoloženo žvakao prženi krompir, stisnuvši viljušku u ruci. Plavi šlem je, preokrenut, bio spušten na beton pored stočića a remen sa pištoljem je bio okačen o naslon. U kafeu nije bilo više nikog. Kelnerica, nepoznata sredovečna žena, stajala je sa strane i zevala, zaklanjajući rukom nenašminkana usta. Bilo je dvadeset do devet.
Redrik vide kako je iz hotela izišao Ričard Nunan, još žvaćući u hodu i nabijajući na glavu meki šešir. Bodro je strčao niz stepenice — nizak, debeljuškast, rumen, naizgled sav zadovoljan, doteran i siguran da mu dan ne može doneti nikakve neprijatnosti. Mahnuo je nekom, prebacio mantil preko desnog ramena i prišao svom «Pežou». «Pežo» mu je takođe bio mali i okruglast i činilo se da je i on siguran da ga ništa ne može ugroziti.
Zaklonivši lice dlanom, Redrik je gledao kako Nunan žurno i vešto seda na prednje sedište, prebacuje nešto na zadnje, naginje se po nešto, namešta retrovizor. Onda je «Pežo» izbacio plavičasti oblačić dima, zatrubio na nekog Afrikanca u burnusu i hitro se izvezao na ulicu. Sudeći po svemu, Nunan je krenuo u Institut, što znači da mora obići fontanu i proći pored kafea. Bilo je kasno da ustane i ode i zato je Rerik samo još jače zaklonio lice dlanom i nagnuo se nad svoju šolju kafe. Ali ni to nije pomoglo. «Pežo» mu je zatrubio nad samim uvetom, zaškripale su kočnice i začuo se bodri Nunanov glas:
— Ej! Šuharte! Red!
Opsovavši za sebe, Redrik podiže glavu. Nunan je već išao prema njemu, izdaleka pružajući ruku i sav sijajući.
— Šta radiš ovde tako rano? — upitao je, prišavši. — Hvala, madam — dobacio je kelnerici. — Ne treba ništa... — I opet Redriku: — Nisam te video sto godina! Gde si? Šta radiš?
— A tako — nerado se oglasio Redrik. — Ništa važno...
On je gledao kako Nunan sa uobičajenom žustrinom i spretnošću seda na stolicu preko puta, pomiče punačkim rukama čašu sa salvetama na jednu stranu, tanjir za sendviče na drugu i slušao Nunanovo prijateljsko ćeretanje.
— Izgledaš mi nekako umorno — možda nisi spavao dovoljno? A i ja sam se u poslednje vreme namučio sa ovom novom automatikom ali, opet, san je za mene najvažnija stvar, do đavola sa automatima... — On se najednom osvrnuo. — Izvini, da ti, možda, ne čekaš nekog? Možda ja smetam?
— Ma ne... — mrzovoljno reče Redrik. — Prosto sam imao vremena pa sam seo da popijem kafu.
— Dobro, svejedno, neću te ja dugo zadržavati — rekao je Dik i pogledao na sat. — Slušaj, Red, što ne ostaviš sve i dođeš opet u Institut? Znaš da će te tamo uvek primiti. Možeš opet da radiš sa jednim Rusom; nedavno je stigao...
Redrik je odmahnuo glavom.
— Ne — rekao je. — Drugog Kirila nema na svetu... A i nemam više šta da tražim u vašem Institutu. Sad je kod vas sve automatizovano; roboti sami idu u Zonu, verovatno sami i premije uzimaju... A laborantska plata meni nije ni za duvan.
— Ne budi smešan; to bi se dalo srediti — rekao je Nunan.
— A ja ne volim kad mi drugi nešto sređuju — rekao je Redrik. — Oduvek sam sâm sve sređivao, pa ću tako i dalje.
— Uh, što si se uobrazio — rekao je Nunan sa osudom.
— Ništa se ja nisam uobrazio. Ne volim da pazim na svaku paru; to je sve.
— Pa, tu si u pravu — rekao je Nunan rasejano. On ravnodušno pogleda Redrikovu tašnu na trećoj stolici i prevuče prstom preko srebrne pločice sa ugraviranim ćiriličnim slovima. — Tako je: