Sa uživanjem stupajući čistim bosim nogama po prohladnom podu, on ode u ostavu i zatvori vrata na zasun. Onda je opasao gumenu pregaču i navukao gumene rukavice do lakata i počeo da vadi na sto predmete iz ranca. Dve «prazne kutije». Kutijica sa «pribadačama». Devet «baterija». Tri «narukvice». I još nekakav obruč, sličan «narukvici» ali od belog metala, lakši i manji u prečniku, oko trideset milimetara. Šesnaest komada «crnih kapljica» u polietilenskom paketu. Dva odlično očuvana «sunđera» veličine šake. Tri «zujalice». Konzerva «gazirane gline». U rancu je ostao još dobro umotani teški porculanski kontejner ali Redrik ga nije vadio. Uzeo je cigaretu i zapalio, posmatrajući predmete poređane po stolu.
Onda je izvukao fioku, uzeo list papira, parče olovke i digitron. Stegnuvši cigaretu u uglu usana i škiljeći od dima ispisivao je cifru za cifrom u tri kolone a onda je sabrao prve dve. Iznosi su bili upečatljivi. Zgnječio je opušak u pepeljari, oprezno otvorio kutijicu i izručio «pribadače» na papir. Pod električnim svetlom «pribadače» su plavo pobleskivale i tek povremeno isijavale čiste spektralne boje — žutu, crvenu, zelenu. Uzeo je jednu «pribadaču» i oprezno, da se ne ubode, stisnuo je između palca i kažiprsta. Onda je ugasio svetlo i sačekao malo, privikavajući se na tamu. Ali «pribadača» je ćutala. Stavio ju je ustranu, napipao drugu i isto onako pritisnuo. Ništa. Pritisnuo je jače, rizikujući da se ubode, i «pribadača» je proradila: slabi crvenkasti odblesci pojurili su po njoj i odjednom bili zamenjeni ređim zelenim. Nekoliko sekundi Redrik se divio toj čudnoj igri plamičaka koja je, kao što je pročitao u «Izveštajima», trebala nešto da znači — možda nešto veoma važno, veoma značajno — a onda je stavio «pribadaču» na drugu stranu i uzeo sledeću...
«Pribadačâ» je ukupno bilo sedamdeset tri, od njih su dvanaest «govorile» a ostale su ćutale.
One su zapravo trebale da «razgovaraju», ali je za to bilo malo prstiju, bio je potreban specijalni uređaj veličine stola. Redrik je ponovo upalio svetlo i već napisanim ciframa dodao još dve. I tek posle toga se odlučio.
Zavukao je obe ruke u ranac i, pritajivši dah, izvadio i položio na sto meki zavežljaj. Neko vreme ga je gledao zamišljeno češkajući bradu nadlanicom. Onda je ipak uzeo olovku, povrteo je nespretno prstima u gumenoj rukavici i opet je bacio. Uzeo je još jednu cigaretu i, ne odvajajući oči od zavežljaja, celu je popušio.
— Ma šta kog đavola! — rekao je glasno, odlučno uzeo zavežljaj i gurnuo ga nazad u ranac. — Dosta je i ono.
Brzo je vratio «pribadače» u kutijicu i ustao. Morao je da krene. Tačnije, još bi mogao da odspava pola sata, da mu se glava razbistri, ali, s druge strane, mnogo bolje je otići na mesto ranije i osmotriti ga. Skinuo je rukavice, okačio pregaču i, ne isključivši svetlo, izišao iz ostave.
Odelo je već bilo položeno na krevet i Redrik se poče oblačiti. Vezivao je kravatu pred ogledalom kad je iza njega tiho škripnuo parket, začuo se kratki brzi dah, i on je s naporom sačuvao ozbiljno lice.
— Bu! — začuo se odjednom dečiji glasić i Redrik bî ščepan za nogu.
— Ah! — viknuo je on, padajući u nesvest na krevet.
Majmunčica, smejući se i podvriskujući, odmah se uspentrala na njega. Redrik je bio gažen, čupan za kosu i obasut bujicom raznih informacija. Susedov Vili otkinuo je nogu lutki. Na trećem spratu pojavilo se mače — svo je belo osim što ima crvene oči — verovatno nije slušalo mamu i išlo je u zonu. Za večeru su bili kaša i kompot. Čika Imalin se opet nacvrcao i bio je bolestan, pa je čak i plakao. Kako to da se ribe ne udave kad su stalno u vodi? Zašto mama noćas nije spavala? Zašto je prstiju pet, a ruku dve, a nos jedan?... Redrik je oprezno grlio toplo stvorenje koje je puzalo po njemu, gledao u krupne, potpuno crne, bez beonjača oči, priljubljivao obraz uz obraščić prekriven zlatastim svilenim krznom i samo ponavljao:
— Majmunčice... Eh, Majmunčice... Majmunčice moja...
A onda mu je na uvo oštro zazvonio telefon. Pružio je ruku i uzeo slušalicu.
Sa druge strane se ništa nije čulo.
— Alo! — rekao je Redrik. — Alo!
Niko se nije odazivao. Onda je u slušalici kvrcnulo i začuli su se kratki signali. Redrik je ustao, spustio Majmunčicu na pod ne slušajući je više i obukao pantalone i sako. Majmunčica je neumorno brbljala ali on se samo rasejano osmehivao, tako da je na kraju čuo da je «tata progutao jezik» i bio ostavljen na miru.
Vratio se u ostavu, složio u tašnu ono što je ležalo na stolu, otišao u kupatilo po bokser, opet se vratio u ostavu, uzeo tašnu u jednu ruku, korpu sa rancem u drugu, izišao, pažljivo zatvorio vrata ostave i viknuo Guti: «Odoh ja!»
— Kad ćeš se vratiti? — upitala je Guta, izlazeći iz kuhinje. Ona se već očešljala i doterala i na sebi više nije imala običnu kućnu haljinu već onu koju je on najviše voleo — svetloplavu sa velikim izrezom.
— Javiću ti se — rekao je on gledajući je, onda je prišao, nagnuo se i poljubio u izrez.
— Hajde, idi — tiho je rekla Guta.