— Dobro... — najzad je ona rekla dubokim promuklim glasom, pustila ga iz naručja i uključila svetlo u predsoblju. Onda je, ne osvrnuvši se, otišla u kuhinju. — Skuvaću ti kafu — rekla je odande.
— Doneo sam ti ribe — rekao je on izveštačeno veselim glasom. — Ispeci sve odjednom, strašno sam gladan.
Ona se vratila, krijući lice u raspuštenoj kosi; on je spustio korpu na pod, pomogao joj da izvuče mrežu sa ribom a onda su zajedno odneli mrežu u kuhinju i presuli ribu u sudoperu.
— Idi okupaj se — rekla je Guta. — Dok se okupaš sve će biti gotovo.
— Kako je Majmunčica? — upitao je Redrik, sedajući i skidajući čizme.
— Gnjavila me je celo veče — odgovori Guta. — Jedva sam je stavila u krevet. Sve: gde je tata, pa gde je tata. Da joj stvorim tatu...
Ona se spretno i bešumno kretala po kuhinji — čvrsta, stasita, i već je uzavrela voda u džezvi, letela je krljušt ispod noža, cvrčalo je ulje u najvećoj tavi i zamirisala je kafa.
Redrik je ustao. Bosonog, otišao je u predsoblje, uzeo korpu i odneo je u ostavu. Onda je zavirio u spavaću sobu. Majmunčica je mirno spavala, pokrivač je napola pao na pod, košuljica se podigla i ona je bila sasvim otkrivena — mala zverčica. Redrik nije izdržao i pomilovao ju je po leđima, obraslim toplim zlatastim dlačicama, i po ko zna koji put se začudio kako je to krzno fino i dugačko. Hteo je da je uzme na ruke ali se plašio da je ne probudi, a bio je i prljav kao đavo, sav prožet mirisima zone i smrti. Vratio se u kuhinju, opet seo za sto i rekao:
— Sipaj mi šolju kafe. Posle idem na kupanje.
Na stolu su bile «Harmontske novine», časopisi «Atleta», «Plejboj» — čitava gomila časopisa je stigla — i debeli, sivo ukoričeni «Izveštaji Međunarodnog instituta za vanzemaljske cilizacije» broj 56. Redrik je prihvatio od Gute šolju vruće kafe i privukao «Izveštaje». Dijagrami nekakvi, oznake, crteži... Na fotografijama — poznati predmeti iz neobičnih uglova. Izišao je još jedan Kirilov posmrtni članak: «O jednom neočekivanom svojstvu magnetnih zamki tipa 77-b». Prezime Panov bilo je u crnom okviru, a ispod primedba sitnim slovima: «doktor Kiril A. Panov, Rusija, tragično poginuo prilikom eksperimenta u aprilu .... godine». Redrik je odgurnuo časopis, otpio gutljaj skoro se opekavši i upitao:
— Je l’ dolazio neko?
— Navratio je Imalin — rekla je Guta posle kratkog oklevanja. Stajala je kod štednjaka i gledala ga. — Bio je pijan; brzo sam ga ispratila.
— A Majmunčica?
— Kao i uvek, nije htela da ga pusti. Počela je i da plače. Onda sam joj rekla da je čika Imalin malo bolestan, a ona meni: «Znam; čika Imalin se opet nacvrcao!»
Redrik se osmehnuo i popio još gutljaj. Onda je upitao:
— A naši susedi?
I opet je Guta oklevala pre nego što će odgovoriti.
— Pa, kao i uvek — najzad je rekla.
— Dobro, ne moraš mi pričati.
— Ah! — ona je ljutito odmahnula rukom. — Noćas je bila ona baba odozdo. Oči joj ovolike, samo što joj nije pena izbila na usta. Kao, što mi to noću stružemo u kupatilu!...
— Beštija — procedio je Redrik kroz zube. — Slušaj, da se mi ipak odselimo odavde? Kupićemo kuću na periferiji, negde gde nema nikog, neku napuštenu vilu...
— A Majmunčica?
— Gospode — rekao je Redrik. — Pa zar joj neće biti dobro sa nama?
Guta je odmahnula glavom.
— Ona tako voli drugu decu. I deca nju vole. Nisu ona kriva...
— Da... — rekao je Redrik. — Naravno, nisu deca kriva.
— Neko te je tražio telefonom — rekla je još Guta. — Nije se predstavio. Rekla sam da si na pecanju.
Redrik je ostavio šolju i ustao.
— Dobro. Idem da se okupam. Imam još gomilu poslova.
Zatvorio se u kupatilu, odeću ubacio u mašinu za pranje a bokser, preostale matice, cigarete i ostale sitnice stavio na policu. Dugo se vrteo pod vrelim tušem dahćući, trljajući se sapunom i rukavicom od tvrde spužve, dok mu koža nije sasvim pocrvenela. Onda je isključio tuš, seo na ivicu kade i zapalio. Voda u cevima je grgoljila. Guta je u kuhinji zveckala posuđem, zamirisala je pržena riba, onda je Guta pokucala na vrata i pružila mu čisto rublje.
— Hajde, požuri se — naredila je. — Riba će ti se ohladiti.
Ona se već sasvim povratila i opet počela da komanduje. Osmehujući se, Redrik se obukao, to jest navukao majicu i gaćice i tako se vratio u kuhinju.
— E, sad bih mogao i da pojedem nešto — rekao je, sedajući.
— Jesi li stavio odeću u mašinu? — upitala je Guta.
— Mhm — odgovorio je punih usta. — Dobra riba!
— Jesi li pustio vodu?
— Zaboravio sam... Izvini, šefe, više se neće desiti... Ma čekaj, stići ćeš, sedi! — On ju je uhvatio za ruku i pokušao da je posadi na kolena, ali ona se izvila i sela za sto preko puta.
— Bežiš od muža — rekao je Redrik opet trpajući hranu u usta. — Gadiš me se, znači.
— Kakav si mi ti sad muž — rekla je ona. — Ti si sad prazna vreća a ne muž. Treba te prvo napuniti.
— A možda se ipak desi čudo? — rekao je Redrik.
— Takvo čudo od tebe još nisam videla. Hoćeš li da popiješ nešto?
Redrik se neodlučno igrao viljuškom.
— Ne, neću — odgovorio je. Pogledao je na sat i ustao. — Moram da idem. Spremi mi odelo.
Najbolje. Belu košulju i kravatu...