— Upravo tako. Recimo, primena «etaka» u vojnoj industriji... Ali neću da govorim o tome.
Dejstvo svakog korisnog predmeta mi smo manje-više proučili i objasnili. Trenutno smo u zastoju sa tehnologijom, ali za pedeset godin naučićemo i sami da pravimo te kraljevske pečate i onda ćemo moći do mile volje njima da tucamo orahe. Složenije je sa drugom grupom predmeta — složenije zato što im ne nalazimo nikakvu primenu, a njihova svojstva su u granicama naših savremenih pojmova potpuno neobjašnjiva. Na primer, magnetne zamke raznih tipova. Mi razumemo šta je to magnetna zamka. Panov je to veoma inteligentno rastumačio. Ali mi ne možemo da shvatimo, gde su izvori tako moćnog magnetnog polja, šta odražava njihovu stabilnost... ništa od toga ne razumemo.
Možemo samo da gradimo fantastične hipoteze o svojstvima prostora, o kojima ranije nismo ni slutili. Ili K-23... Kako ih vi zovete, te crne kuglice koje se koriste za izradu nakita?
— «Crne kapljice» — odgovorio je Nunan.
— Da, «crne kapljice»... Zgodan naziv. Vi već znate njihove fizičke osobine. Ako se usmeri zrak svetlosti u takvu kuglicu, svetlost će izići sa zakašnjenjem, pri čemu to zakašnjenje zavisi od težine kuglice, njenog prečnika i još nekih parametara, a frekvencija izlaznog zraka uvek je manja od frekvencije ulaznog... Šta je to? Zašto se to tako događa? Postoji jedna sumanuta ideja, da su vaše «crne kapljice» u stvari — gigantske oblasti prostora sa drugim osobinama nego ovaj naš, ali koji se «uvio» do ovog oblika pod uticajem našeg prostora... — Valentin je izvadio cigaretu i zapalio. — Ukratko, predmeti iz te druge grupe su danas praktično beskorisni, iako sa stanovišta nauke imaju fundamentalan značaj. To su odgovori koji su pali sa neba na pitanja koja mi još ne umemo da postavimo. Pomenuti ser Isak možda i ne bi shvatio laser, ali bi barem shvatio da je takva stvar moguća i to bi imalo velik uticaj na njegove naučne poglede. Neću zalaziti u pojedinosti, ali postojanje takvih objekata kao što su magnetne zamke, K-23, «beli prsten», odjednom je precrtalo ceo niz donedavno opšteprihvaćenih teorija i istovremeno izazvalo pojavu potpuno novih ideja. A postoji i treća grupa...
— Da — rekao je Nunan. — «Veštičje pihtije» i druge divote.
— Nisam na to mislio. Njih valja ubrojati ili u prvu, ili u drugu grupu. Imao sam na umu objekte o kojima ili ništa ne znamo, ili smo samo načuli a nikad ih nismo videli. One, koje su nam ispred nosa odvukli stalkeri i prodali ko zna kome ili sakrili. One, o kojima ne žele da govore.
Mitske i polumitske: «mašinu želja», «lutajućeg Dika», «vesele duhove»...
— Trenutak, trenutak — rekao je Nunan. — Šta vam je to? «Mašina želja» — to znam na šta mislite...
Valentin se nasmejao.
— Vidite da i mi imamo svoj radni žargon. «Lutajući Dik» to je ona hipotetička igračka na navijanje koja trese staru fabriku, a «veseli duhovi» su nekakva opasna turbulencija koja se stvara u određenim delovima Zone.
— Prvi put čujem za to — rekao je Nunan.
— Vidite, Ričarde, — rekao je Valentin — mi kopamo po toj Zoni dvadesetak godina, ali još nismo upoznali ni hiljaditi deo onoga što ona sadrži. A tek kad je reč o njenom dejstvu na ljude... Tu bismo, uzgred, mogli da uvedemo u klasifikaciju još jednu, četvrtu grupu. I to ne objekata, nego dejstava. Ta grupa je proučavana žalosno malo, iako se već nakupilo, rekao bih, više nego dovoljno činjenica. I da znate, Ričarde, neki put se naježim kad se setim toga...
— Živi pokojnici — promrmljao je Nunan.
— Šta? a... Ne, to je misteriozno, ali, kako da kažem... još uvek nekako zamislivo. Ali kad se oko čoveka odjednom počnu događati stvari izvan svake logike...
— A, mislite na emigrante.
— Da, baš na njih. Vidite, matematička statistika je veoma precizna nauka, iako ima posla sa slučajnim veličinama. I, osim toga, ona je veoma rečita, veoma pregledna...
Valentina je počelo hvatati piće. Govorio je glasnije, obrazi su mu se zarumeneli a obrve nad crnim naočarama su se visoko podigle, gužvajući čelo u nabore kao na harmonici.
— Što volim ljude koji ne piju — sa veselom ironijom reče Nunan.