Naglo je spustio slušalicu i nekoliko trenutaka stajao žmureći i stežući zube tako da mu je zujalo u ušima. Onda je opet ubacio novčić i okrenuo drugi broj.
— Slušam vas — rekao je Promukli.
— Šuhart — rekao je Redrik. — Slušajte pažljivo i ne prekidajte...
— Šuhart? — veoma prirodno začudio se Promukli. — Koji Šuhart?
— Ne prekidajte me, kažem! Ulovili su me, pobegao sam a sad idem da se predam. Dobiću dve i po do tri godine. Žena će mi ostati bez para. Pobrinućete se za nju; ništa ne sme da joj nedostaje, jasno? Je li vam jasno, pitam?
— Nastavite — rekao je Promukli.
— Blizu onog mesta gde smo se prvi put sreli ima jedna telefonska govornica. Jedna jedina, nećete pogrešiti. Kontejner je ispod nje. Ako hoćete — uzmite ga, ako nećete — nemojte, ali moja žena mora biti obezbeđena. Nas dvojica ćemo još mnogo raditi zajedno. A ako se vratim i vidim da ste igrali prljavo... Ne savetujem vam prljavu igru. Jasno?
— Razumeo sam — rekao je Promukli. — Hvala. — Onda je, lako oklevajući, upitao: — Treba li vam advokat?
— Ne — odgovorio je Redrik. — Sve pare — mojoj ženi. Zdravo.
Okačio je slušalicu, osvrnuo se, zavukao ruke duboko u džepove pantalona i polako se uputio rudarskom ulicom između praznih, napuštenih kuća.
III Ričard H. Nunan, 51 godina, predstavnik dostavljača elektronske opreme za Harmontski ogranak MIVC.
Ričard H. Nunan je sedeo za stolom u svom kabinetu i crtao đavolčiće u velikoj poslovnoj beležnici. Pritom se smeškao sa razumevanjem, klimao glavom i uopšte nije slušao posetioca.
Nunan je očekivao važan telefonski poziv, a posetilac, doktor Pilman, ravnodušno je iznosio zamerke. Ili je zamišljao da iznosi zamerke. Ili je pokušavao da natera sebe da poveruje da iznosi zamerke.
— Sve ćemo mi to uzeti u obzir — rekao je najzad Nunan, završavajući desetog, radi okruglog broja, đavolčića, i zaklapajući beležnicu. — Ma to stvarno nema smisla...
Valentin je ispružio ruku sa tankom šakom i pedantno otresao pepeo u pepeljaru.
— A šta ćete to uzeti u obzir? — učtivo je upitao.
— Sve što ste rekli — veselo je odgovorio Nunan, zabacujući se u fotelji. — Do poslednje reči.
— A šta sam ja to rekao?
— To nije bitno — odgovorio je Nunan. — Sve što god vi kažete biće uzeto u obzir.
Valentin (doktor Valentin Pilman, dobitnik Nobelove i drugih nagrada) sedeo je pred njim u dubokoj fotelji, omalen, uredan, fin, na njegovoj jakni od jelenske kože — ni mrljice, na pantalonama — ni nabora; blistavo bela košulja, kravata strogo jednobojna, izglancane cipele; na tankim bledim usnama — ironičan osmeh, ogromne tamne naočare kriju mu oči, nad širokim niskim čelom — crna kosa kao četka.
— Ja bih rekao, da vi sasvim nezasluženo dobijate vašu fantastičnu platu — rekao je. — Pa i više od toga, rekao bih da ste vi pravi saboter, Dik.
— Psst! — šapnuo je Nunan. — Zaboga, nemojte tako glasno!
— Stvarno — nastavio je Valentin — odavno vas posmatram: vi uopšte ništa ne radite.
— Čekajte malo! — prekinuo ga je Nunan i mahnuo debelim rumenim prstom. — Kako to mislite — ne radim? Zar je ijedna reklamacija ostala nerazmotrena?
— Ne znam — rekao je Valentin i opet otresao pepeo sa cigarete. — Dolazi nam dobra oprema, a dolazi nam i loša. Dobru dobijamo malo češće, ali gde je vaš udeo u tome — ne znam.
— E, pa, kad ne bi bilo mene — odgovorio je Nunan — dobru biste dobijali malo ređe. Osim toga, vi, naučnici, sve vreme kvarite dobru opremu, a onda podnosite reklamacije i ko vam ih odobrava? Kad ja ne bih...
Telefon je zazvonio i Nunan je, odmah zaboravivši na Valentina, podigao slušalicu.
— Mister Nunan? — rekla je sekretarica. — Opet vas traži gospodin Lemhen.
— Dajte vezu.
Valentin je ustao, stavio opušak u pepeljaru, mahnuo rukom u znak pozdrava i izišao — omalen, prav, skladno građen.
— Mister Nunan? — začuo se u slušalici poznati otegnuti glas.
— Slušam.
— Vas nije lako zateći na radnom mestu, mister Nunan.
— Stigla je nova pošiljka...
— Da, znam već. Mister Nunan, doputovao sam samo nakratko. Ima nekoliko pitanja koje moramo razmotriti u četiri oka. Reč je o poslednjim ugovorima sa «Micubiši denši». Pravna strana.
— Na usluzi.
— Onda, ako vam odgovara, kroz trideset minuta u našoj kancelariji. Može?
— Sasvim u redu. Kroz pola sata.
Ričard Nunan je spustio slušalicu, ustao i, trljajući punačke ruke, prošao po kabinetu. Čak je počeo da peva nekakav moderni šlager ali odmah je zafalširao i prekinuo se, dobrodušno se smejući samom sebi. Zatim je uzeo šešir, prebacio mantil preko ruke i izišao u prijemnu.
— Mala — rekao je sekretarici — moram kod klijenata. Ostanite tu da komandujete garnizonom, čuvajte nam tvrđavu, a ja ću vam doneti čokoladu.
Sekretarica se osmehnula. Nunan joj je poslao poljubac i uputio se institutskim hodnicima.