Kad ponovo izroni na površinu, oseti da je tu nastala neka uznemirenost. Nestanak morske sirene, gubitak te ljupkosti, te nevinosti još uvek zaokuplja njegovu dušu; ali čim je prihvatio činjenicu da je ta vizija nestala, on uspeva mnogo jasnije da vidi šta se oko njega dešava. U daljini su se iz mora visoko u vazduh podigli purpurni vodeni mlazovi. Čitav niz mlazova. Oni se kovitlaju; oni rastu; oni se smanjuju; kreću se svi zajedno napred-nazad; oni prema obali bacaju ribe i morsku travu. Okrenuvši se ka obali, on vidi kako se nebo mreška, kako ga prekrivaju nabori, da bi se naglo nebeski prekrivač svalio na zemlju, odskočio od tla, i vratio se nazad. Čuje se glasna, zvonka muzika: pesma džinovskih zrikavaca, udaranje u teške bubnjeve. Sunce je pretrpelo spektralnu promenu, i sada sija izvesnim zelenkastim sjajem, a vide se i neke od svetlijih zvezda. Sa juga se čuje niz kratkih prigušenih eksplozija:
On požuri prema obali.
Skupljači, svih šestoro, leže opruženi na jednoj peščanoj dini. Izgledaju iscrpljeni, tela su im mlitava kao kod voštanih lutaka koje su suviše približene plamenu. Svi su u nekom srednjem polnom obličju – neki imaju grudi i semenu kesu između nogu, drugi čvrsta muška tela i nekakav vaginalni otvor između nogu – ni jedan ne pripada do kraja muškom ili ženskom polu. On takođe ne uspeva ni međusobno da ih razlikuje. Lica su im identična. Sada shvata da je Hanmera od Ninamen, Angelon od Tri, Bril od Serfis, on razlikovao više po kvalitetu duha koji zrači iz njih, nego po njihovim individualnim telesnim odlikama. A oni sada ne zrače ničim što bi on mogao da uoči. Moguće je čak da ovo nisu njegovi Skupljači, nego neka potpuno druga grupa. Približivši im se, on okleva za trenutak. Kada je njegova senka pala na dvoje od njih, on se, zbunjen, povuče nazad, kao da ioh je nečim uznemirio. Stoji tako pokraj njih dosta dugo. Njihove oči su otvorene; ali da li ga oni vide?
Konačno bojažljivo progovara: »Hanmer? Serfis? Nina...«
»...men«, ona dovršava reč, lagano se mrdajući. »Da li je plivanje bilo prijatno?«
»Da li ste videli – stvari koje su se dogodile?«
»Koje stvari?« Glas je Hanmerov.
»Vodene mlazeve. Bubnjeve. Sunce. Zvezde«.
»Ah, to. Ništa posebno«.
»Ipak, šta je to bilo?«
»Propratne pojave«. Hanmer zeva. Okreće se da bi svoja zaprljana leđa izložio suncu. Klej stoji ukočen, sa rukama koje mu mlitavo vise niz telo. Propratne pojave? »Ninamen?« Klej i dalje traži objašnjenje. »Ti?«
»Jesi li nesrećan?« Neko od njih ga pita.
»Zbunjen sam«.
»Da?«
»Vodeni mlazovi. Bubnjevi. Sunce. Zvezde.«
»Dešavaju se i takve stvari. Završili smo ciklus.«
»Peti obred. Oblikovanje neba«.
»Obred je izvršen?«
»Izvršen, i to veoma lepo. A sada se odmaramo«. Glas je Hanmerov. »Dođi, lezi pored nas. Odmori se. Odmori se. Odmori se. Ciklus je završen«.
28
Nije dobio odgovor koji bi ga zadovoljio. Oni ponovo tonu u svoju ukočenost. Oseća se prev
Uvređen, on silazi niz peščanu dinu i kreće ubrzanim hodom ka unutrašnjosti ove zemlje.
Pesak se roni pod njegovim nogama, usporavajući mu hod. Primećuje tanke tragove u pesku; vidi i puzeća stvorenja koja su ostavila te tragove. Stvorenja su siva i spljoštena, i podsećaju na škorpije. Stvorenja uopšte ne obraćaju pažnju na njega, i nekoliko puta, krećući se između njihovih staza, on zamalo nije zgazio neko od njih. Trgne se zbog toga i poče obazrivije da hoda: ne bi voleo da nagazi na neku neprijateljsku otrovnu zver. Ali uskoro ovaj pesak zamenjuje hrapava crvenkasta ilovača, na kojoj su nikle mesnate plave biljke, i on tu ne vidi ni jedno od onih puzećih stvorenja.
Ko zna kuda se sada zaputio.