Piatroni pačaŭ chadzić pa atryjumie z minaj zniavieranaj dy nieciarplivaj, u kancy kaža: — Na heta nie treba vašaha Chrystusa, bo tuju samuju pasłuhu moža tabie dać naš Tanatos[85].
A Vinić, sumna ŭsmichnuŭšysia, havora: — Nie, darahi, ale nie chočaš zrazumieć.
— Nie chaču dy nie mahu, — adkazvaje Piatroni. — Nie para ciapier na razvažanni, ale ci pamiataješ, što ty kazaŭ, jak nam nie ŭdałosia vyrvać jaje z Tulijanuma? Ja razvitaŭsia z usialakaj nadziejaj, a ty skazaŭ, jak pryjšli my damoŭ: «A ja vieru, što Chrystus moža mnie jaje viarnuć». Dyk niachaj ža tabie jaje viernie. Kali ja kinu kaštoŭnuju čaru ŭ mora, nie patrapić mnie addać jaje nichto z našych bahoŭ, ale kali i vaš nie lepšy, dyk nie viedaju, za što Jamu maju addavać pašanu bolšuju, čym daŭnym.
— Dyk jon mnie jaje j addasć, — adkazvaje Vinić.
Piatroni pacisnuŭ plačyma.
— Ci viedaješ, — pytaje, — što chryscijanami asviačacimucca ŭzaŭtra cezaravy aharody?
— Uzaŭtra? — nastaviŭsia Vinić.
U abliččy dzikaje strašennaje rečajisnasci, serca, adnak zaskakała ŭ im baluča, žachliva. Padumaŭ, heta mo ŭžo apošniaja noč, jakuju mahčymie praviesci z Lihijaj, dyk, razvitaŭšysia z Piatronijem, pajšoŭ borzda da zahadčyka putykułaŭ pa svaju tesaru. Ale tut spatkała jaho niaŭdača, bo zahadčyk nie chacieŭ jamu dać propusku.
— Vybačaj, spadaru! — apraŭdvajecca. — Što ja moh, toje zrabiŭ dla ciabie, ale žyccia na niebiaspieku vystaŭlać nie mahu. Siannia nočču maniacca vyvodzić chryscijan u cezaravy aharody. U viaznicy poŭna budzie varty j uradaŭcaŭ. Kali b na biadu paznali ciabie, zhinuŭ by ja i maje dzieci.
Vinić sciamiŭ, što nalahannie daremnaje. Pramilhnuła jamu, adnak, nadzieja, što vartaŭniki, jakija prapuskali jaho daŭniej, prapusciać mo j ciapier biez miety, jak znajomaha, dyk, pieraapranuŭšysia viečaram u zrebnuju tuniku dy abviazaŭšy chuscinaju hołaŭ, pajšoŭ pad bramu viaznicy. Ale hetaje nočy praviarali miety bolš uvažliva, čym zaŭsiody, a najhorš toje, što sotnik Scevinus, surovy j nadta addany cezaru, paznaŭ Vinicija. Ale, vidać, u jahonych, zakavanych u žaleza, hrudziach tliłasia jašče niejkaja iskrynka litasci na ludskuju niadolu, bo zamiest udaryć dzidaju ŭ pancyr na znak tryvohi, advioŭ Vinicija na bok i skazaŭ: — Spadaru, viarnisia damoŭ. Ja paznaŭ ciabie, ale maŭčacimu, nie chočučy ciabie hubić. Upuscić ciabie nie mahu, viarnisia, chaj bahi sašluć tabie supakajennie.
— Upuscić mianie nie možaš, — prosicca Vinić, — ale dazvol mnie tut pastajać i bačyć, kaho vyvodzicimuć.
— Zahad moj hetamu nie pracivicca, — zhadžajecca Scevin.
Vinić staŭ pierad bramaju i čakaŭ, pakul nie vyvodzicimuć asudžencaŭ.
Urešcie kala poŭnačy adčynilisia šyroka bramy viaznicy, i pakazalisia cełyja čarody viazniaŭ: mužčyn, žančyn i dziaciej, abstuplenych zbrojnymi addziełami pretoryjanaŭ. Noč była vielmi jasnaja, tak što pad poŭniaju miesiaca lho było adroznić nie tolki fihury, ale j tvary niaščasnych. Išli parami, doŭhim pasumnym karahodam u cišyni, parušanaj tolki brynčanniem vajackaje zbroji. Viali ich hetulki, što zdavałasia, usie pahraby ŭžo ačyščany. Pry kancy pachodu Vinić vyrazna dahledzieŭ lekara Hłaŭka, ale ani Lihiji, ani Ursusa nie było miž idučymi.
LXII