Imao je sreće. Sedmom ulicom se bučno kretala povorka ko zna koje po redu lige — dvestotinak ljudi isto tako raščupanih i neurednih kao on sam, čak i gorih, kao da su se svi oni baš maločas provlačili kroz rupe u ogradama, rušili na sebe kante sa smećem, a još prethodno i proveli burnu noć u šupama za ugalj. Istrčao je iz kapije, iz zaleta se urezao u tu gomilu i ukoso, gurajući se, gazeći ljude po nogama, dobijajući udarce i vraćajući ih, probio se na drugu stranu ulice i opet utrčao u kapiju i to baš onog trenutka kada se negde napred začuo poznati odvratni zvuk policijskih sirena, a povorka se zaustavila zbijajući se kao harmonika. Ali sad je on već bio u drugom kvartu i kapetan Kvoterblad nije mogao znati u kojem.
Stigao je do svoje garaže sa strane skladišta tehničke robe i morao je da sačeka neko vreme dok su radnici tovarili u kamion ogromne kartonske kutije sa televizorima. Sakrio se u škrtom žbunju jorgovana pred slepim zidom susedne zgrade, povratio dah i ispušio cigaretu. Pušio je žudno, čučnuvši, leđima oslonjen na hrapavi malter brandmauera,[3] s vremena na vreme prislanjajući ruku uz obraz kako bi smirio nervni tik, i mislio, mislio, a kad se kamion sa radnicima odvezao, nasmejao se i tiho rekao za njim: «Hvala vam, momci, zaustavili ste budalu... Dali ste mi vremena da razmislim». Od tog trenutka počeo je da postupa brzo ali bez žurbe, spretno i promišljeno kao da se nalazi u Zoni.
Ušao je u svoju garažu kroz tajni prolaz, bešumno sklonio staro sedište, zavukao ruku u korpu, oprezno izvadio iz ranca zavežljaj i stavio ga pod mišku. Zatim je skinuo sa eksera staru izlizanu kožnu jaknu, našao u ćošku umašćeni kačket i obema rukama navukao ga do samih očiju.
Kroz otvore u kapiji u polumrak garaže prodirale su uske trake sunčeve svetlosti pune blistavih zrnaca prašine, u dvorištu su veselo vikala deca i, već spreman da iziđe, Redrik je prepoznao ćerkin glas. Onda se približio najvećem otvoru i neko vreme gledao kako Majmunčica, sa dva lumbalona u ruci, trči oko nove ljuljaške, a tri starice susetke sa pletivom u krilu sede na klupi u blizini i gledaju je namršteno. Razmenjuju svoja prljava mišljenja, matore veštice. A deca — ništa, igraju se sa njom normalno, nije im on uzalud podilazio koliko god je umeo — napravio im je drven ormarić, kućicu za lutke, ljuljašku... pa i onu klupu na kojoj sede matore veštice takođe je on napravio. «Dobro» — rekao je za sebe, odvojio se od pukotine u kapiji, poslednji put osmotrio garažu i provukao se kroz tajni prolaz.
Na jugozapadnoj periferiji grada, pored napuštene benzinske pumpe na kraju Rudarske ulice, bila je telefonska kućica. Bogzna ko se sad služio tim telefonom — okolo su bile samo napuštene kuće a dalje, prema jugu, pružala se pustara bivše gradske deponije. Redrik je seo u senci kućice na zemlju i zavukao ruku u rupu ispod nje. Napipao je prljavi zamašćeni papir i dršku pištolja zavijenog u taj papir; pocinčana kutija sa mecima takođe je bila na mestu, i vrećica sa «narukvicama», i stari novčanik sa falsifikovanim dokumentima — skrovište je bilo u redu. Onda je skinuo jaknu i kačket i uzeo zavežljaj ispod pazuha. Neko vreme je sedeo, odmeravajući na dlanu porculanski kontejner koji je nosio neumoljivu i groznu smrt. Onda je osetio kako mu nervni tik opet trza obraz.
— Šuharte — promrmljao je, ne čujući svoj glas. — Šta radiš to, ludače? Budalo, pa oni će nas ovim sve podaviti... — Pritisnuo je dlanom obraz ali mu nije pomoglo. — Prokleti bili — rekao je za radnike koji su tovarili televizore u kamion. — Našli ste mi se na putu... Hteo sam da bacim ovo natrag u zonu i da se pokupim odavde...
Pogledao je naokolo sa bolom u grudima. Nad ispucalim asfaltom je treperio vreli vazduh, prozori kućâ bili su zakucani daskama, pustarom se kovitlala prašina. Bio je sâm.
— Dobro — rekao je, rešen. — Svako za sebe, samo je bog za sve. Biće mi dovoljno za ceo život.
Žurno, da se ne bi opet predomislio, stavio je kontejner u kačket a kačket zamotao u jaknu.
Zatim je kleknuo i, navalivši se, lako nakrenuo telefonsku govornicu. Debeli zavežljaj je pao na dno jame ispod govornice i još je ostalo dosta slobodnog mesta. Oprezno je spustio govornicu, probao da je zaljulja obema rukama i ustao, otresajući dlanove.
— I gotovo — rekao je. — I ništa više.
Ušao je u vrelu unutrašnjost staklene kućice, stavio novčić i okrenuo broj.
— Guta — rekao je — samo nemoj ništa da brineš; opet su me uhvatili. — Čuo je kako je ona grčevito uzdahnula i žurno nastavio: — Ma nije ništa strašno, najviše šest do osam meseci, sa dozvoljenim posetama... proći će to. A bez novca nećeš ostati, poslaće ti novac... — Ona je ćutala. — Sutra će te pozvati u komandaturu, pa ćemo se tamo videti. Dovedi Majmunčicu.
— Hoće li pretresati stan? — upitala je muklo.
— Pa i ako budu — neće ništa naći. Ništa, drži se sad. Udala si se za stalkera, pa sad nemoj da se žališ. Pa, do sutra. Vodi računa — nisam te zvao. Ljubim te.