„Veoma retko do toga dolazi zbog nekog genetskog poremećaja. Naravno, postoje i biohemijski poremećaji koji izazivaju antisocijalno ponašanje, ali, oni se, uglavnom, tretiraju lekovima. Retko se dešava da je potrebno da se pribegne sterilizaciji.“
„Društvo bez zločina“, rekla je Meri, odmahujući polako glavom zapanjena. „To mora da je...“ Zastala je, pitajući se koliko je spremna da spusti svoj gard, a onda nastavila: „To mora da je fantastično.“ Onda se namrštila. „Ipak, sasvim sigurno dosta zločina ostaje nerešeno. A ako ne uspete da otkrijete ko je nešto počinio, onda počinilac prođe nekažnjeno, ili, ako se radi o nekom biohemijskom poremećaju, nelečeno.“
Ponter je trepnuo. „Nerešeni zločini?“
„Da, znaš: zločini za koje policija“ —
„Ne postoje takvi zločini.“
Meri se ukočila. Kao i većina Kanađana, i ona je bila protivnik smrtne kazne uglavnom baš zbog toga što je postojala mogućnost da nevina osoba bude pogubljena. Svi Kanađani su živeli noseći žig srama zbog Gaj Pol Morina, koji je proveo 10 godina u zatvoru zbog ubistva koje nije počinio; zbog Donalda Maršala Mlađeg, koji je proveo 11 godina u zatvoru zbog ubistva koje nije počinio; zatim Dejvida Milgarda, koji je proveo 23 godine u zatvoru zbog silovanja i ubistva, a bio je nevin. Kastracija je bila najmanja kazna koju bi Meri volela da njen silovatelj doživi, ali, ako bi se dogodilo da u svojoj želji za osvetom ona dovede do toga da se to desi pogrešnoj, nevinoj osobi, kako bi mogla da živi sama sa sobom? A šta je sa slučajem Maršal? Ne, nisu
Ipak, možda sada razmišlja kao ateista, a ne kao istinski vernik, pomislila je. Vernik bi mislio da će Milgard, Morin i Maršal na kraju dobiti pravednu nadoknadu na nebu za sve što su pretrpeli na ovom svetu. Uostalom, i sam Božji sin je bio nepravedno pogubljen — gledano čak i po merilima Rimljana; naime, Pontije Pilat nije mislio da je Hrist kriv za zločin za koji je optužen.
Međutim, Ponterov svet joj se činio gorim čak i od Pilatovog dvora, brutalnost prisilne sterilizacije sa apsolutnim uverenjem da ste uvek otkrili pravog krivca. Meri se jedva uzdržala da se ne strese od jeze.
„Kako možete da budete sigurni da ste osudili pravu osobu? Odnosno, a što je još važnije — kako možete da budete sigurni da niste osudili pogrešnu osobu?“
„Zato što postoji Arhiva alibija“, rekao je Ponter, kao da je to nešto najprirodnije na svetu.
„Šta!“ — uzviknula je Meri.
Ponter koji je i dalje sedeo pored Meri na kauču u Rubenovoj radnoj sobi, podigao je ruku i okrenuo je dlanom ka njoj. Nepoznate cifre na ekranu Pratiocu su svetlucale. „Arhiva alibija“, ponovio je. „Hak neprestano emituje informacije o mestu gde se nalazim, a istovremeno i trodimenzionalne slike svega što radim. Doduše, otkako sam ovde stigao, on nije u vezi sa prijemnikom.“
Ovog puta Meri nije uspela da suspregne drhtanje.
„Da li ti to govoriš da vi živite u totalitarnom društvu? Da ste neprestano pod nadzorom?“
„Nadzorom?“ — pitao je Ponter, podigavši obrve sve do luka. „Ne, ne, ne. Niko ne posmatra podatke koji se prenose.“
Meri se namrštila, zbunjena. „Pa, šta se onda s njima radi?“
„To se čuva u mojoj Arhivi alibija.“
„A šta je to?“
„Kompjuterizovana arhiva: komad materijala u čiju se kristalnu rešetku unosi neizbrisivi zapis.“
„Ali, ako to niko ne posmatra, čemu služi?“
„Da li ja pogrešno koristim reč
„Da, tako je“, rekla je Meri. „To jeste alibi.“
„Pa, onda“, nastavio je Hak, „Ponterova arhiva obezbeđuje mu neoborivi alibi za bilo koji zločin za koji bi mogao da bude optužen.
Meri je osetila kako joj igra u stomaku. „Bože moj, Pontere, da li to znači da ti treba da dokažeš svoju nevinost?“
Ponter je delovao zbunjeno. Hak je preveo njegove reči, koristeći muški glas. „A ko bi drugi trebalo da to učini?“
„Ovde, na ovoj Zemlji, osoba se smatra nevinom dok se ne dokaže da je kriva.“ Još dok je ovo izgovarala, Meri je znala da postoje mnoga mesta gde to nije tako, ali je odlučila da ništa dalje ne objašnjava.
„Pretpostavljam da vi nemate ništa slično našoj Arhivi alibija?“ — pitao je Ponter.
„Tačno. Postoje kamere za nadzor na nekim mestima. Ali one nisu svugde, i gotovo ih niko nema u svom domu.“
„Pa kako onda možete da tvrdite da je neko kriv? Ako ne postoji snimak onoga što se dogodilo, kako možete da budete sigurni da ste uhvatili pravog krivca?“
„Na to sam i mislila kada sam govorila o nerešenim zločinima“, rekla je Meri. „Ako nismo sigurni — a često nemamo uopšte ni pojma ko bi to mogao da bude — onda se ta osoba izvuče nekažnjeno za počinjeni zločin.“