Читаем Solaris полностью

„Ćuti!” vikao sam drmusajući je, oboje smo vikali izbezumljeni, klečeći jedno pred drugim. Harina glava je letela, lupajući o moje rame, a ja sam je stiskao uza se svom snagom. Odjednom zamresmo, teško dišući. Voda je odmereno kapala iz slavine.

„Kris…” promuca, pribijajući lice o moje rame, „reci, šta da uradim da bih nestala, Kris…”

„Prestani!” viknuh. Ona diže lice. Zagleda se u mene.

„Kako?… Ni ti takođe ne znaš? Ništa se ne može? Ništa?”

„Hari… smiluj se…”

„Htela sam… video si valjda. Ne. Ne. Pusti me, neću da me dotičeš! Ti se gadiš!”

„Nije istina!”

„Lažeš. Mora da se gadiš. Ja… i ja sama se… Da mogu. Samo da mogu…”

„Ubila bi se?”

„Da.”

„A ja to ne želim, razumeš? Neću da se ubiješ. Hoću da budeš tu, sa mnom, i ništa mi drugo ne treba!”

Ogromne sive oči su me gutale.

„Ala ti lažeš!…” reče sasvim tiho.

Pustih je i digoh se na noge. Ona sede na pod.

„Reci šta da uradim da bi poverovala da govorim ono što mislim? Da je to istina. Da druge istine nema.”

„To ne može da bude istina. Ja nisam Hari.”

„Nego ko si?”

Ona poduže poćuta. Podbradak joj nekoliko puta zadrhta, dok obarajući glavu ne prošapta:

„Hari… ali… ali znam da to nije istina. Ti ne voliš mene… nego si voleo onu tamo, ranije…”

„Da”, rekoh. „Ono što je bilo ne postoji. Umrlo je. Ali tebe, ovde, volim. Razumeš?”

Ona zatrese glavom.

„Ti si dobar. Ne mislim da ne umem da ocenim sve to što si radio. Radio si najbolje što si umeo. Ali tu se ništa ne može. Kad sam pre tri dana sedela ujutro pred tvojim krevetom i čekala da se probudiš, nisam ništa znala. Čini mi se kao da je to bilo veoma, veoma davno. Ponašala sam se kao luda. Nisam pamtila šta je bilo pre, šta kasnije, i ničemu se nisam čudila, nekako kao posle narkoze ili posle duge bolesti. I čak sam mislila da sam možda bila bolesna, samo ti nećeš da mi kažeš. Ali posle, sve više stvari me je teralo na razmišljanje. Znaš li kakve stvari? Već je nešto počelo da mi sviće posle onog tvog razgovora tamo u biblioteci, s onim, kako se zove, Snautom. A pošto nisi hteo ništa da mi kažeš, ustala sam noću i pustila onaj magnetofon. Slagala sam samo taj jedan jedini put, jer sam ga ja posle sakrila. Kris. Onaj što je govorio, kako se zvao?”

„Gibarijan.”

„Da, Gibarijan. Tada sam shvatila već sve, iako, pravo da kažem, ni dalje ništa ne razumem. Nisam znala jedno, da ja ne mogu, da ja nisam… da će se to završiti ovako… bez kraja. O tome ništa nije govorio. Možda je, uostalom i govorio, ali ti si se probudio i isključila sam traku. No i tako sam čula dovoljno, da bih saznala da nisam čovek, nego samo instrumenat.”

„Šta to govoriš?”

„Jeste. Za ispitivanje tvojih reakcija, ili tako nešto. Svako od vas ima takav, takvu kao ja. To je bazirano na uspomenama ili na predstavama, prigušeno. Tako nekako. Uostalom, ti to znaš bolje od mene. On je govorio takve strašne, neverovatne stvari i da se ni}e sve tako istinito poklapalo, valjda ne bih ni poverovala.”

„Sta se poklapalo?”

„Pa to da mi nije potreban san i da moram da budem stalno pored tebe. Juče ujutro još sam mislila da me ti mrziš i bila sam zbog tog nesrećna. Bože, kako sam bila glupa! Ali, reci sam, reci, zar sam mogla da zamislim? Jer on uopšte nije mrzeo onu svoju, ali kako je o njoj govorio! Tek tada sam shvatila da ma šta učinila, sasvim je svejedno, jer htela ili ne, za tebe to mora biti kao tortura. A u stvari još i gore, jer je oruđe torture mrtvo i nevino kao kamen, koji može da padne i ubije. A da bi oruđe moglo da želi dobro i da voli, to nisam mogla da zamislim. Htela sam da ti kažem barem šta se u meni dešavalo, tada, posle toga kad sam shvatila, kad sam saslušala traku. Možda bi od toga imao bar neku korist. Čak sam pokušala to da zapišem…”

„Znači, zato si upalila svetlost?” upitah, jedva govoreći pridavljenim grlom.

„Da. Ali ništa iz toga nije ispalo. Jer jasam tražila u sebi, znaš… n j i h… ono nešto drugo, bila sam potpuno luda, kažem ti! Činilo mi se izvesno vreme da pod kožom nemam tela, da u meni postoji nešto drugo, da sam samo, samo površina. Da bih te zavarala. Razumeš?”

„Razumem.”

„Kada se tako leži noću satima, u mislima može da se odluta vrlo daleko, i u vrlo čudne strane, znaš…”

„Znam…”

„Ali osećala sam srce, a, uostalom, pamtila sam da si ispitivao moju krv. Kakva je moja krv, reci istinu. Sad možeš.”

„Ista kao i moja.”

„Zaista?”

„Kunem ti se.”

„Šta to znači? Znaš, posle sam mislila da je o n o možda skriveno negde u meni, da je… da može da bude vrlo malo. Ali nisam znala gde. Sad mislim da je to bilo izvlačenje s moje strane, jer sam se mnogo bojala onoga što sam htela da učinim i tražila sam neki drugi izlaz. Ali, Kris, ako imam istu takvu krv… ako je tako kao što kažeš, onda… Ne, to je nemoguće. Jer ne bih ostala živa zar ne? To znači da nešto ipak postoji, ali gde? Možda u glavi? Ali ja mislim sasvim obično… i ništa ne znam… Kada bih mislila t i m e, morala bih odmah sve da znam i da te ne volim, nego da se samo pravim i da znam da se pravijn… Kris molim te, reci mi sve što znaš, možda ćemo ipak uspeti nešto da učinimo?”

„Šta da učinimo?”

Ćutala je.

„Hoćeš da umreš?”

Перейти на страницу:

Похожие книги

Все жанры