Perin nije pitao kakve vesti. Žene su podatke donosile samo Moiraini.
„Ovuda, gazdarice Leja“, reče, pokazavši ka planini. Šijenarci, s Unom na čelu, pođoše za Perinom i Lejom. Krajišnici su i dalje osmatrali nebo koliko i zemlju, a poslednja dvojica posebnu su pažnju posvetili tragu koji su za sobom ostavljali.
Neko vreme jahali su u tišini. Čuo se samo topot konjskih kopita koja bi ponekad smrvila staru snežnu pokoricu, ili razbacala kamenje dok su prelazili delove bez snega. Leja bi povremeno okrznula pogledom Perina, njegov luk, sekiru, lice, ili nije progovarala. Nelagodno se meškoljio zbog njene pažnje, izbegavaiući da je pogleda. Uvek se trudio da stranci što je moguće manje primećuju njegove oči.
Naposletku reče: „Iznenadio sam se kada sam video pripadnika Putujućeg naroda, s obzirom na vaša verovanja.“
„Moguće je suprotstavit se zlu bez nasilja.“ Njen glas zvonio je od jednostavnosti nekoga ko govori očiglednu istinu.
Perin kiselo zagunđa, a potom smesta promrmlja izvinjenje. „Kad bi bilo kao što kažete, gazdarice Leja.“
„Nasilje ranjava nasilnila koliko i žrtvu“, spokojno odgovori Leja. „Stoga mi bežimo od onih koji nas napadaju. Koliko zbog naše bezbednosti, toliko i da njih spasemo od zla. Ako činimo nasilje da se suprotstavimo zlu, ubrzo se ne bismo razlikovali od onih protiv kojih se borimo. Snagom svojih ubeđenja suprotstavljamo se Senci.“
Perin frknu. Bilo je to jače od njega. „Gazdarice, nadam se da nikad nećete morati da se suprotstavite Trolocima samo snagom svojih ubeđenja. Snaga njihovih mačeva saseći će vas na mestu.“
„Bolje umreti no...“ – poče ona, ali njega bes natera da je nadgovori. Bes jer jednostavno nije htela da vidi. Bes što bi zaista radije umrla no naškodila nekome, ma koliko taj bio zao.
„Ako počnete da bežite, uhvatiće vas, ubiti i proždrati vaš leš. A možda neće ni čekati da
Prodorno ga je pogledala „A ti ipak nisi srećan sa svojim oružjem.“
Kako je samo to znala? Razdraženo odmahnu glavom i zabaci čupavu kosu. „Tvorac je načinio $vet“, promrmlja, „ne ja. Ja moram da živim kako najbolje umem u ovakvom svetu.“
„Tako tužan za nekog tako mladog“, tiho reče ona. „Zašto tako tužan?“
„Trebalo bi da gledam, a ne da pričam“, odsečno joj odgovori. „Nećete mi biti zahvalni ako se izgubimo.“ Potera Koraka napred dovoljno daleko da preseče svaki dalji razgovor, ali osećao je njen pogled.
Uspeli su se na vrh planinskog nagiba i spustili se niz njega, preko šumovite doline s hladnim širokim potokom. Konjima je bio do kolena. U daljini se videla planinska padina isklesana u dve ogromne prilike. Perinu se činilo da su to muškarac i žena, mada su ih vetar i kiša odavno učinili teško prepoznatljivim. Čak je i Moiraina tvrdila kako nije sigurna koga bi trebalo da predstavljaju, niti kada je granit isklesan.
Male pastrmke su bežale od konjskih kopita, kao srebrne munje u bistroj vodi. Jelen diže glavu s pojila, stade da okleva dok je družina izlazila iz potoka, pa onda odjuri među drveće, a velika planinska mačka, sivih pruga i sivih tačaka, kao da izroni iz zemlje, osujećena u vrebanju. Na trenutak odmeri konje, a zatim uz zamah repom nestade za jelenom. Ali još se nije videlo mnogo živog sveta u planini. Samo šačica ptica bila je na granama ili kljucala zemlju gde se sneg otopio. Za nekoliko nedelja još će ih se vratiti na visiju, ali sada je rano. Nisu videli više gavranova.
Kada ih je Perin poveo između dve strme planine, snežnih vrhova kao i uvek obmotanih u oblake, i prešao manji potok što se u nizu sićušnih slapova slivao preko sivog kamenja, bilo je već kasno popodne. Među drvećem oglasi se neka ptica, a druga joj u daljini odgovori.
Perin se nasmeši. Bile su to plave zebe. Ptice iz Krajina. Niko neprimećeno ovuda nije jahao. Protrlja nos. Nije pogledao drvo s koga se prva „ptica“ oglasila.
Put je bivao sve uži dok su jahali kroz zakržljale kožoliste i pored nekoliko kvrgavih planinskih hrastova. Tle pored potoka, dovoljno ravno za jahanje, sužavalo se dok ne posta jedva dovoljno široko za čoveka na konju, a potok je visok čovek mogao da prekorači.