Derviš i smrt

Naglavce, sa strašću i uživanjem sam se bacio na to olako pobijanje Ibni Arebine mistike, možda prvi put uviđajući da su nebesa i tajne svemira, da su tajne smrti i postojanja, najpogodnija oblast u koju se može pobjeći od ovozemaljskih briga. Kad ne bi postojale, trebalo bi ih izmisliti, kao pribježište.

Ali ovaj mladi čovjek nije prikladan sabesjednik. Čovjek doduše najčešće govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih riječi. A on je stajao preda mnom, lica osvijetljena mjesečinom tako jasno da se na njemu vidjela svaka crta. Stajao je poslušno, nije mogao da ode dok ga ne otpustim, ali je misao njegova otišla bez njega, bogzna kuda i kako daleko, nju nisam mogao da zadržim, i ostavila njegovo tijelo da praznim prisustvom izražava dužnu poslušnost. A stihovi i mistika i spoznaja bili su tako daleko od njegove pažnje i od mogućnosti njegova shvatanja, da je sigurno slušao samo očima, posmatrajući micanje mojih usana. Bilo je besmislenije nego da sam riječi vikao u prazan bunar, bar bi ih odjek vraćao. Nije se ni trudio da shvati. Da se saglasi sa mojom mišlju, makar je i ne shvatio. Nije on dugo slušao stihove u Sinanovoj tekiji.

Neiskusan je, izložio se mjesečini, još ne umije da se krije tamom i lažnim izrazom, oči su mu širom otvorene, tobože sluša. Ali sjaj nečeg viđenog prije ovog časa, svjedoci protiv njega, kazuje da me ne čuje, izdaju ga. Šta je u njima? Kakva slika ili sjećanje, kakva riječ što još odzvanja, kakvo to sneno pamćenje, kakav grijeh? Bljedilo mjesečine nije ugasilo zdravu boju njegovih obraza, osjenčenih muškim crtama mladog težaka, ženika, i snagom jake krvi. Šta traži u ovoj tišini svetog mjesta, u tvrdim okovima derviškog reda, on je od ovog svijeta, od ove đurđevske noći, od ove osvijetljene mlake tame što zove u grijeh, miris miloduha je na njemu, donio ga je na rukama, u dahu, prožet je čarolijom ostrašćenih sokaka, čuo je tetrijebski šapat i ogluhnuo od njega, možda mu u obeznanjenom dlanu još bije udar krvi nekog drugog mladog tijela i teško stišavani plamen suklja iz njega kroz otvore očiju. Opoganjen je ovom poganskom noći, uprljan, oprljen, osvijetljen, očišćen, trebalo bi ga staviti večeras pod sedam katanaca da ne izgori u svojoj i tuđoj vatri, ugušiće ga ova tekijska tišina, i samoća, zašto se ne vrati u noć i ne bude ono što je, teško će dočekati daleku zoru, miloduh miriše večeras, nešto se dešava večeras, nešto je strašno večeras, mjesec dugo neće zaći, po zgrudvanoj svjetlosti punoj omamljujućih sjenki prštaće varnice vodenih kapi pod vodenicama, pod johama, mjesec će sjati cijelu ovu noć, mjesec će zvati cijelu ovu noć, otići treba, s njim, otići sam, otići i lutati, otići i ne vratiti se, otići i umrijeti, otići i živjeti, ove noći što ostaje kad se sve gubi.

Eto, provalilo je.

Sigurno nije trajalo duže od trena, koliko očni kapak da se spusti, znao sam po tome što je mladić stajao preda mnom sa sleđenim odsutnim smiješkom, ništa nije čuo, ništa osjetio od orljave u meni, nezačuđen ludilom što me iznenada obuzelo. Došlo je, kao buna, poslije muke i straha zbog brata, poslije sumnji što su me uzdrmale u korijenu, provalila je sila života što čeka da se poruše temelji koje smo gradili, i kao bujica odnijela dugo njegovane zasade, ostavivši krš i pustoš. Nisam mogao tada, u tom času zaprepaštenja, da sudim sebi, ni da se kajem, ni da se molim, suviše je još sve bilo vrelo. Kao da je grom udario i sprljio me, oduzevši mi snagu.

Idi, rekao sam mu tiho. Idi, rekao sam. Možda nisam ni rekao, ali on je razumio, po micanju usana, ili po pokretu ruke, jer je želio da ode, i otišao je, ne žureći, da ne pokaže nestrpljenje koje ga je sigurno gonilo da što prije ostane sam s onim što je donio u očima. Idi, rekao sam, jer on je bio svjedok moje slabosti, nesvjestan, slijep i gluh, ali ja znam da je bio tu, i nisam želio da ga se stidim. Ni da ga mrzim. Htio sam da ostanem sam sa sobom.

Znao sam za nemire i uzbune u sebi i ranije, ali to je nailazilo i odlazilo, kao trenutno gubljenje svijesti, kao neobjašnjivi prkos redu u sebi. Bila su to kratka posrtanja, koja nisu ostavljala traga. A te noći činilo se da me zadesila potpuna pometnja, da su sve veze popucale u meni, i da nisam ono što sam bio. Sagledao sam jednu svoju mogućnost, koja bi mogla da postane razorna, ako ustraje.

Prvo što sam osjetio bio je strah, još dalek, ali dubok, siguran, kao izvjesnost da ću platiti taj trenutak. Kazniće me Bog mukom savjesti, i neću dugo čekati da se javi. Možda ove noći, možda sad.

Ali se ništa nije desilo. Stajao sam na istom mjestu, nogama ukopan u pijesak baštenske staze, rastresen i umoran, jedva još vreo od vatre što je buknula u meni. Oprosti mi, Bože, šaptao sam nesvjesno, bez učešća, ne sjećajući se molitve koja bi mi u tom času mogla pomoći.

Odmaknuo sam se sa tog mjesta, kao da sam bježao, i stao uz ogradu nad rijekom.